Svakog je dana pijan, stari Sebastijan
na mansardi on vlažnoj živi i samo krevet ima,
i jedan stari sanduk, i jednu sliku prašnu,
i štap od crnog drva, na vrhu kuglu glatku.
Uvijek je pomno odjeven, uvijek svježe brijan,
u džepu ima rubac, pod vratom plavu mašnu,
svakoga dana dođe on tako, oko devet
u zabitu kavanu, i sjedi u svom uglu.
Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara...Klara... moja Klara"
I sluša kako žice trepere, i kako plače, plače
iz violine nešto, i kako pjeva tanja
i traži uvijek isto: tri pjesme sjetne, stare
i nemarno po stolu zgužvane baca pare.
I zatim stegne čašu u ruci malo jače
konobar samo staklo sa stola pred njim sklanja,
dugačak račun piše i pomalo ga vara
a Sebastijan zuri i oči mu se žare.
Za jednim malim stolom, do zadimljenog bara
šapćući tiho: "Klara...Klara... moja Klara"
Svakog se jutra vraća polako Sebastijan
i uđe u kuću tiho, jer zna on da se ljube
u hodniku, i nikad ne pali zamo lampu
na uglu uvijek kupi duhana i dnevnu štampu.
I uspinje se vrlo polaku uza stube,
i dođe tiho gore pred svoja vrata stara
lagano ih laktom gurnu pospan, pijan
šapćući tiho:" Klara... moja Klara..."
L. Paljetak
Post je objavljen 23.05.2005. u 14:05 sati.