Nismo se dugo vidjele u tom sastavu, od mog rođendana. Družimo se intenzivnije koju godinicu, zapravo od dvotjednog putovanja jugom Francuske prije par godina. Babinjake smo imale kad smo uspjele uglaviti neku slobodnog večer tijekom vikenda. Nekad je to bilo jednom mjesečno, nekad rjeđe. Jedna je bila u dugogodišnjoj vezi koja je prije godinu dana završila brakom, druga nije i je u vezi, ja sam bila oficijelno slobodna tj vodila buran život u kojem sam savršeno kontrolirala svoje vrijeme tj. mogla sam se prilagoditi kad je kome pasalo ak' je tak i meni pasalo. I druženja su išla, uglavnom kod mene jer sam ja jedina imala solo stan. A onda je jedna počela spremati doktorat, pa se iz podstanarskog stana preselila kod svekrve, drugoj se zahuktalo na poslu, a meni se život preko noći promijenio ljubavnom pričom (zapravo smo nakon mjesec dana odmah počeli i živjeti zajedno) , pa koji mjesec kasnije i brakom. Babinjaci su se prorijedili, kad su mogle dvije, jedna nije mogla jer se završavao doktorat, zaredala službena putovanja , posao do kasno navečer, kupovina stana i bračno/obiteljske obaveze.
Prošli petak smo napokon uspjele sve tri uglaviti termin i sastale se kod M u novom stanu. . Mene je dovezao mužić jer je to naselje „bogu iza nogu“ tj. izvan zone tramvaja. Pitao me da li treba doci po mene, a ja rekla da ne (znala sam da se dize drugo jutro u pola 4) i da ce me dovesti H (druga frendica), kao sto je to bilo do sada.
U početku je bilo OK ali uskoro sam počela dobivati savjete kako bih se trebala postaviti u odnosu na muža, svoje starce, njegovu mamu itd. Zanimljivo. A onda sam u neko doba pitala H da li me može odvesti kad ćemo ići, a ona ni pet ni šest „ne mogu te voziti, sad si mi daleko, na drugom kraju grada. Mogu te odvesti do negdje pa onda neka te on dođe pokupiti.“
Da mi je rekla da je umorna, da nema snage, bilo što, pa čak i najiskrenije ono što je zapravo mislila tj da sad imam muža pa nek me on vozi, sve OK. Ili da sam dosta na drugom dijelu grada od nje ( a zapravo 10-15 minuta autom) i da to nije frendica sa kojom me veže više zajedničkih putovanja nego sa bilo kojom drugom i da si nismo ispričale stvari koje nismo nikom drugome itd.
I u tom sam trenu napravila glupost, pa nazvala muža (kojeg sam izvadila iz piđame) i pitala ga da li može doći po mene. Naravno da je došao ali ljut, jer njega nitko ne razumije, da kako sam mogla ne misliti na to da on ustaje u pola 4 ujutro,da radi cijeli vikend itd.
Sve stoji ali čemu dramatiziranje ? I tako sam sa babinjak otišla nervozno, na brzinu, a njima dvjema dala savršen materijal za nastavak večeri. Mora da su me tračale 100/h.
Drugo jutro (da, da, digla sam ujutro kad i on i pila kavu s njim) kad smo se mirili, sam mu rekla da se dogodilo upravo ono što se trebalo dogoditi (jer ništa nije bez razloga) da bih znala kako stvari zapravo stoje. Drugi put - taxi.
A kad se vratio s posla jako,jako me zagrlio , ljubio i rekao „Ja tebe volim ali si mi baš razljutila“ , a nakon ručka već „Stvarno sam grozan . Nekad znam biti odvratan“.
Kako god ali drugi put definitivno taxi.
Post je objavljen 23.05.2005. u 11:39 sati.