Eto, po x-ti put otkad pratite blog, draga paprat, imam oh senzacionalne obrate, sranja, pizdarije, sve. Sad se po isti taj x-ti put možete veselit, smijat, plakat, jebat mi majku i slično. To je to. Ja sam jednostavno dobar proizvod u obliku priče, riječi i sličnih pizdarija. Neprofitabilan, naravno, kao i većina stvari kaj radim. Sam me jedna osoba doživjela dovoljno da mi konkretno pomogne, ali jebo materu, ni to nije bilo dovoljno, iako sam mislio da bude. Dakle, opet gubim prostor za život, samim time i prostor za sviranje/snimanje. Tak to ide, pretpostavljam. Moja familija je u prošlim životima nekaj grdo zajebala, čitava, da je to ono, skoro 3 desetljeća pehova u ovoj formaciji. No dobro. Dakle, ode mi prostor u krasan mili kurac, taman kad sam dovršio koncepte i nabavio programe koji funkcioniraju. U zadnje vrijeme sam ionak dobivao informacije kak je bed kak sam tam, ali ok, nema veze, nek budem. To je jebena presija. Fakat je. Sad je došlo do tog finalnog momenta di fino imam skupit krpice i otić. Kao, ne moram, ali za vrijeme dok ja snimam, tam bi živio još jedan čovjek, čiji taj stan i je u krajnjoj liniji, sa svojim ritmom, obavezama, navikama, idejama. A ti bubnjaj čitav dan, aha. To za mjesto u kojem se obavlja neki posao tog tipa i nije neka fantastična solucija, nimalo.
Više nemam ni nekakvu volju uzrujavat se, nema smisla. Stvari su vjerujem valjda onakve kakve trebaju bit. Možda počnem pisat knjigu. Nekaj. Koliko god se trudio, mislim da mi ovo s glazbom jednostavno ne želi upalit, iako valjam. Jebeš mu mater, tak je. A i s druge strane, razmišljal sam i o slijedećem. Pa ono. Skoro tih nekih 28 godina, nemam stambeni prostor, nemam posao, nemam nikaj jebote osim dugova. Dugove nije bed vratit, ali onda opet ostaješ s nikaj. I sad, jebeš glazbu, jebeš familiju koju neću imat, jebeš sve. To meni nekak ne ide, pa da se postavim na eregirani falusnjak i odskaućem blogomobilni krug po zagorju, slikajuć ove superbrze životinje tipa buba, gusjenica, etc. i to kamerom ugrađenom u lijevo jaje. To mi zapravo čak zvuči puno vjerojatnije. U svijetu u kojem je glavna preokupacija ljudi kak su ispali te se predstavili nekom, moje ideje su u najmanju ruku retardirane. Moje želje su otvorene, strahova nemam više. Ljude jebe takva otvorenost. Priznat tuđi problem, znači priznat svoj. Pa ajde ti ruši sustav koji si gradio godinama. Volim partnera. Volim obitelj. Volim svoj auto, skupo sam ga platio. Volim svoj faks. Volim grad u kojem živim. IMAM NEŠTO VRIJEDNO u tome. Bullshit. I nisam narkoman, neki drugi loši kurac i nisam debil. Samo imam hrabrosti priznat si da sam nesretan u ovom sustavu, bez da tražim ultimativno sredstvo bijega.
I prihvatit ću osudu, kao da je tu oh, na mom ra-me-nu. A oni koji će ju bacat, sisaju kitu ženskoj moruzgvi zarobljenoj u tijelu muške porno hobotnice, bez mogućnosti promjene fizičkog manifesta sebe. Ipak sam radije tu gdje jesam, nego da trpim lošeg šefa, vezu bez seksa, vezu bez ljubavi, auto bez kotača i pimpek bez erekcije. Toliko o tome. A spavati u rent-a-caru, možda i nije tako loše.
Post je objavljen 23.05.2005. u 00:52 sati.