E ovo je posebna priča.
Klubovi - tamo smo kod kuće. Dublin, Buldog, Boogaloo, Lake city – tu smo počeli, tu smo doma. Prvo smo se, ponekad, osjećali kao đubox, sada je to jedna tajna veza između vas i nas gdje god se nađemo.
Ovo? Ovo je bio naš prvi pravi koncert i to u gradu gdje nismo nikada nastupali, gdje ne znamo koliko se sluša ova glazba.
Da će, na koncu, biti super, govorilo nam je to da je sve kasnilo radi tehnike. Bogme, bilo je li-la da odustanemo, jer je razglas bio u komi. No, nekako su to tamošnji dečki sredili da se stvore makar minimalni uvijeti.
I kako to biva, nakon oblaka ... iznenađenje.
Od prve stvari, pa sve do kraja, makar nismo vidjeli od reflektora, osjećali smo publiku tu, kraj nas. Pratili su, sudjelovali – ma prekrasno.
Trebalo se vidjeti plesne točke Papija i Igora, čak se i Teron zaljuljao, a o solima na violi ... mmmm. Papi je «pojeo» gitaru, Spok se razigrao na basu, ali čvrsto držao Bandu u tempu, Igor ludovao na proširenoj verziji timbala. Caciquea samo na lusteru nije bilo – nije ga mogao dohvatiti bilo rukama bilo palicama. Ostalo je sve poslužilo kao udaraljka.
Sve u svemu, uz vrisak i pljesak publike i njihovo sudjelovanje u svirci (ponekad sam se zapitao odakle znaju sve te stvari) – za nas ne vrijedi ona «prvi se mačići u vodu bacaju». Ovako nešto se ne zaboravlja.
Hvala gradu Karlovcu i fantastičnoj publici ... al' baš na svemu.
Vama, dragi naši u Zagrebu, poruka – otiđite u Karlovac i nađite Klub ili Klubove koji plešu salsu, jer ovo nije palo s neba. Tamo sigurno nekoga ima, jer čagali su, na ono malo prostora između stolica, kako treba. Povežite se s njima – barem Karlovac nije daleko.
Po čemu ću ja još pamtiti Karlovac 21.5.2005 je da sam službeno, usred koncerta, dobio nadimak – El Montero. He, he, sviđa mi se.
Samo se pitam što će biti kad završim svoju 20-godišnju dijetu pa budem vitak i .... možda Exmontero? :-)
Post je objavljen 22.05.2005. u 23:31 sati.