Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/adriatic

Marketing

MEMOARI


Put od 10.000 milja počinje prvim korakom. Zatim valja napraviti drugi, pa treći ...a kažu da žurio ne žurio, «koraci su ti već izbrojani»
Dnevnik sam pisao, prije više desetljeća, kad sam bio gimnazijalac. Sada mi to izgleda besmisleno. Primjerenijim mi se čini pisati memoare. Živio sam u zanimljivim vremenima (a baš tako glasi kineska kletva) i mnogočeg se sjećam, a veći dio toga zaista se i dogodio.
Tako mogu reći da mi je životna želja sudjelovati u radio emisiji «Ljudi dvadesetog stoljeća», ali još sam premlad jer događaji obično dobiju čar starine tek kad od njih prođe više od pola stoljeća. I što mi onda drugo preostaje (kad sam nestrpljiv), već da ovdje pišem o svojim životnim odisejadama.

Prva sjećanja

Do odlaska na studij u Zagreb živio sam na moru. Jest da smo se selili desetak puta, ali prihvatio sam cijeli naš Jadran kao zavičaj. Slabo se sjećam svoje sedme godine u Boki (između Kumbura i Đenovića), a onda smo preselili u Kaštel Lukšić gdje sam krenuo u školu. Prvih par mjeseci pohađao sam školu u očevom selu jer bih, da sam ostao u Boki, učio u prvoj godini ćirilicu, a u Lukšiću još nismo imali stan. Bio sam dobar đak pa mi to seljakanje nije teško palo. Problem je bila moja ljevorukost, a u to prastaro doba smatralo se to manom koju treba ispravljati. Zato su me prisiljavali da crtam i pišem desnom rukom. To me je strašno živciralo i trebalo mi je tridesetak godina da naučim dobro pisati. Moglo bi se reći da me je tek kompjutor oslobodio te traume pa sada mogu, bez strave, zamrčiti više stranica papira rukopisom.
Inače bio sam, kako bi danas rekla moja djeca, «štreber» tj odlikaš. Slabe točke bile su mi samo crtanje i krasopis. U prvom razredu imali smo još uvijek pločicu i pisaljku, jer je papir tada bio luksuz.

Post je objavljen 12.05.2004. u 08:27 sati.