nedugo mi je best frend rekel kak ima nekih pjesama koje su k'o da smo ih sami pisali... eh... ima jedna takva pjesma... stvarno k'o da mi je netko čitao misli... pjesma govori o mojoj situaciji, mojim osjećajima...
on.. on je... ne znam... oni koji bi me poznali nikad ne bi mogli shvatiti o kome govorim... mislim bi, al' bilo i bit će im čudno...on, za koga se nikada ne bi nadali... on krade moje misli... nema te osobe koja ga može zamijeniti... ja ga ne želim imati, jer znam da će doći kraj i da će me boljeti... on nije moj tip, on je, drukčiji a isti, ma jednostavno je sve toliko čudno da je teško za povjerovat, ni sama ne shvaćam... on me zbunjuje... kaj mi je sve jasno on je taj koji mi nesvjesno okrene misli i zbuni me... on je taj koji me boli... imala sam ga, i nije bilo ništa posebno.. no sad kad su nas okolnosti razdvojile, ja ne mogu bez njega... toliko ga želim, toliko patim za njim i bojim se priznat mu to da ga ne otjeram, iako je već daleko... ne znam što da radim... kako naći načina da mu se približim? molim Boga da mi pomogne, da mi pruži odgovor, da riješi tu dilemu u mojoj glavi, najbolje bi možda bilo da ga zaboravim, možda to i mogu, al' nešto u meni ne želi... zašto???
pomislim na njega sto puta na dan, svaki puta u trajanju od pet sekundi, što je još gore nego da konstanto mislim na njega... dok sam ga mogla imati nisam se rudila, jer nisam znala da će doći vrijeme kad više nećemo imati prilike biti zajedno... ne poznajem ga skoro pa nimalo, nisam se trudila doznati nešto više o njemu, bilo mi je bitno ono trenutno, ništa prije ni poslije, i iako ni on mene ne poznaje mene, nekako sam imala osjećaj da me pozna... znate one ljude koje poznajete cijeli život a ne znaju ništa o vama? e on je tako nešto u mojoj glavi...
Crvena Jabuka - Da znaš da me boliš
ispisat ću po nebu riječi za tebe
vjekova mir vraćaš mi ti
smiruješ vode nabujale
moj šapat i krik ćeš pomiriti
pijem ti dah kao lijek
svaku noć, prije no što usnim ja
i taj tren i zauvijek
samo ti, ti si mi u mislima
i kad nisi tu, kraj mene
da znaš da me boliš
i noćas ja ću da te čuvam dok
spavaš
i ljubim tamo gdje najviše voliš
dok sanjaš
hodao sam ja bos po oštrici
kavez samoće život mi gradio
i stalno čekaš lopova da karte
otvori
hiljadu puta dosad me uvalio
ljubim ti oči k'o u bunilu
svaku noć tu boju usnim ja
ti si izvjesnost u ovom ludilu
i jedino sunce što mi sja
efo to je ta pjesma... plačem(iznutra) i pišem ovaj post... plačem za njega... on ovo neće vidjeti, ako i hoće neće znati da je ovo napisano za njega... ne želim mu dati do znanja kako on zapravo djeluje meni, jer znam da ću ostati krivo shvaćena, još je zelen da neke stvari skonta, ispalo bi da sam zaljubljena u njega, iz iskustva znam da će sve biti gore ako priznam... čuvat ću to u sebi, neću mu nikad reći... tko zna dal me se sjeti koji put.. ne želim biti dosadna... ovaj puta ću samo odustati... pokušat nastaviti dalje... ne želim se fakat truditi, radije ću razmišljati "što bi bilo da sam"... al bar neću ni pokvariti...
Post je objavljen 22.05.2005. u 19:44 sati.