Moj mozak funkcionira totalno neshvatljivo, bar meni. Ne kužim samu sebe, a druge još manje. Ne znam zašto, ali posljednjih dana sam baš u nekom anti-raspoloženju. Ravna linija bez ikakvih emocija. Kao da čekam da se nešto desi, lijepo ili ružno, svejedno, bitno da se nešto dogodi. A ono, cijeli Božji dan vegetiram i ne radim ništa. Znate šta? Bolje za mene i za ostatak svijeta da idem vani, ne znam, prošetati se i vrištati negdje u miru. Derati se kako sama sebe živciram i zbunjujem se jer ne znam kamo ću sama sa sobom. Ne znam šta očekujem od nekih stvari i ljudi, gdje očekujem premalo, a gdje previše. Koga tlačim zbog svake sitnice, a kome gledam kroz prste. Ionako je meni na kraju najgore jer si trgam živce na kraju dana.
..."and I know I`m dead on the surface
but I`m screaming underneath..."
Ok,ok, patetika mi je na razini. Da zabijem glavu u pijesak? Oh, to je tako slatko kada neka zbunjena curica kaže svom dečkiću ne znajući da li da bude ili ne bude s njim: "joj, dragi, kada zabijem glavu u pijesak ću ti znati reći. Razmislimo o svemu, dajmo si vremena. Ooooh". Ne znam šta sam ovom izjavom htjela reći. Mislim, ja znam, ali ostatak neće razumijeti. Možda je bolje tako, da neke svoje frustracije ostanu dio mog pretrpanog uma. Eto, kao što rekoh, moja zbunjenost izbija na razinu, možda u većim količinama nego što bih to htjela i zato ću vam samo reći au revoir.
Post je objavljen 22.05.2005. u 15:11 sati.