DANAŠNJA I SVAKIDAŠNJA MISA U NAŠIM CRKVAMA ME JE PONUKALA DA NAPIŠEM SLIJEDEĆI POST
PRVO BIH PODIJELIO RELIGIJE NA:
1. Primitivne religije. Poluprirodnog i instinktivnog poriva koji izaziva strah od tajnovitih energija i koji vodi k obožavanju nadmoćnih sila, prvenstveno religija fizičke znanosti, religija straha.
2. Religija civilizacije. Napredujućih relizioznih ideja i običaja civiliziranih rasa – religije uma – intelektualne teologije autoriteta utemeljene religiozne tradicije.
3. Istinske religije – religije otkrivenja. Otkrivenja nadprirodnih vrijednosti, djelomičnog uvida u vječne stvarnosti, letimičnog uvida u dobrotu i ljepotu beskonačnog karaktera Oca na nebu – religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.
Religija uma postoji zahvaljujući svećeničkom autoritetu, dok se religija duha u cjelosti temelji na ljudskom iskustvu.
Sve dok ljudi ne postanu inteligentniji i civiliziraniji, i dalje će postojati mnogobrojne djetinjaste i sujevjerne ceremonije koje predstavljaju bitno obilježje evolutivnih radnji primitivnih i nazadnih naroda. Sve dok ljudI ne bude uznapredovalI do razine višeg i općenitijeg uočavanja stvarnosti duhovnog iskustva, brojni će muškarci i žene nastaviti ispoljavati osobnu sklonost prema ovim religijama autoriteta koje zahtijevaju jedino intelektulno prihvaćanje, nasuprot religijama duha koje zahtijevaju aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere, prilikom borbe s rigoroznim stvarnostima progresivnog ljudskog iskustva.
Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja jednostvan način da se izbjegne djelovanje čovjekov poriva koji teži k zadovoljenju čežnji njegove duhovne prirode. Utemeljene, kristalizirana i nepromjenljive religije autoriteta pružaju siguran zaklon kojem se rastresena i smućena duša može prikloniti pred napadom straha i pred mukom nesigurnosti. Ovakva religija zahtijeva od svojih štovalaca, kao cijenu zadovoljstvima i jamstvima koja im pruža, jedino pasivni i posve intelektualni pristanak
Na zemlji će dugo živjeti bojažljive, uplašene i neodlučne duše koje prvenstveno traže načina da osiguraju duhovnu utjehu, unatoč tome što igranje s religijama autoriteta rezultira kompromitiranjem nezavisnosti njihovih ličnosti, uniženjem dostojanstva njihovog samopoštovanja i doslovnim predavanjem prava na sudjelovanje u najuzbudljivijem i najinspirativnijem ljudskom iskustvu: osobnom traganju za istinom, radošću suočavanja s opasnim intelektualnim otkrićima, odlučno istraživanje stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhovno zadovoljstvo doživljavanja osobne pobjede aktualnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom iskrenim sudjelovanjem u najvišoj pustolovini cijlog ljudskog iskustva – čovjekovom traganju i pronalaženju Boga, za sebe i od sebe.
Religija duha podrazumijeva napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma – teologija autoriteta – zahtijeva vrlo malo ili ni malo napora od svojih službenih poklonika. Tradicija predstavlja sigurno utočište i lagodan put svim bojažljivim i nesvesrdnim dušama koje instinktivno bježe od borbe duha i mentalne nesigurnosti puta vjere u smionoj pustolovini krstarenja morima neistražene istine u potrazi za udaljenim obalama duhovnih stvarnosti koje otkriva progresivni ljudski um i koje doživljava evolutivna ljudska duša.
Post je objavljen 22.05.2005. u 12:22 sati.