Dvadeset sedam kilometara do Zagreba. Kakav program, pa uopće mi ne treba putokaz! Još ne mogu vjerovati da je Bero to napravio sam, no kako se pretjerano ne razumijem u kompače, ostaje mi da mu vjerujem na riječ. Gasim aparatić i palim radio. Više se ne čuju radio stanice na koje sam se već pomalo navikla posljednjih dana. Bila sam na putu na koji sam se spremila kako bi doživjela proznu inicijaciju a zamalo nisam doživjela božansko biće, svjetlo i depersonalizaciju. Putem mrmljam priču koju sam za potrebe festivala naučila napamet. Ne sviđa mi se, promijenit ću kraj. Ići će nešto kao; Poznata je urednica tiho skončala u domu za starije umobolnike ne napisavši niti retka po hospitalizaciji. Danima je promatrala kako cvijeće u vrtu napreduje. U njezinu životu više nije bilo nikog tko bi je pamtio..Ne! Pustila sam da mi vjetar istrgne iz ruku papire i dodala gas. Tog popodneva imala sam zadnji flashback. Bio je debeo, oštar, naranđast i trpak. Osim svega imao je i šine ugrađene prema tijesnom rezultatu samodostatnosti. Bio je..Prasak. Gume. I onda više nije bilo nepovezanog toka, sve je odjednom sjelo na svoje mjesto. A tekme? Nisam opće gledala tekme!
Timoniere Cieco; Bacardi 0,1, Campari 0,1, Pašarete doliti prema želji.
Post je objavljen 29.06.2004. u 13:13 sati.