Marketing
PČELAR BUDDHA
Sunce je prilično pripeklo, glava mi je počela lagano cvrčati, a u glavi zakuhavati. Bacih pogled prema bilo kakvoj hladovini, kad začuh zuj bezbrojnog broja pčela. I ugledah kuću sa stotinjak košnica. Promet u tim košnicama podsjetio me na Novi Zagreb i onaj beskrajan niz prenapućenih ogromnih košnica; nebotičnika kako bi rekao Dane Zajc.
Milijuni vrijednih proizvođačica mednih delicija nepogrešivo, baš kao stanari Super Andrije, ulijeću i izlijeću iz košnica.
Bilo je u tom pčelinjem svijetu još nečeg zanimljivog; nije bilo psa. Samo pčele i njihov gazda. Zatražih dopuštenje da uslikan taj slatki zujavi raj. Naravno, nije bilo problema.
Možda bi bilo dobro da i vas uslikam, kažem mu.
Pa fotografirate me. Ja sam danas pčela.
Da niste možda trut, našalih se neumjesno.
Nažalost nisam. Ja radim, a trutovi sjede na drugim mjestima.
Poslije smo se upoznali. Zamolio me da ne objavljujem njegovo ime, ni adresu. Ovo je moje mjesto za odmor. Ovdje nemam ni imena ni prezimena. Ovdje sam samo pčela. Mislim da ste košnice slikali izdaleka, pa se moje mezimice neće vidjeti. Slobodno priđite bliže. Neće vas napasti. Danas su pčele sretne jer ima dosta peludi. Nego, sjednite. Vidim da ste umorni.
Sjeo sam. On me ponudio čašom hladne vode u koju je nakapao malo jabučne kiseline. Poslije mi je pokazao ogroman i vrlo hladan vinski podrum. Više ne proizvodi vino, nego jabučni ocat.
Vino ljudi ne mogu kontrolirati, kaže.
Sjedili smo tako oko pola sata. On je zujio, a ja sam slušao tišini.
Na odlasku mi je poklonio bočicu propolisa.
A dok sam se penjao strmim putem prema Hraščini, pratila me jedna pčela svojim umirujućim zujem. Mislim da je to bio moj novi znanac. On je zaista pčela. Kažem vam.
Post je objavljen 21.05.2005. u 05:57 sati.