Bila sam tako ja na kavici s ....my diary... i došla do par zaljučaka koji....ne znam kome idu u prilog....
sada smo u dobi kada nam ne treba obaveza...barem ne u ljubavnom smislu....dečki, on the other hand, nisu spremni na vezu ( a pod ovim smatram sve duže od mjesec-dva) nikad jer njima je to tlaka i mučenje....mi ih gušimo jer tražimo previše....

hm....ok....ali mislim si ja...zar mi nemamo pravo na to "previše"?? Zašto oni izgube zanimanje za nas nakon nekoliko mjeeci? Što? Postanemo potrošni materjal? Pa zar je TO ono čemu smo jednake??? Hm.... I wonder....
ona mi je spomenula nešto o čem sam danas u vlaku na povratku s izleta razgovarala s frendicama- prilagođavanju nekoga sebi... ima li to smisla? Je li to možda neka vrsta kompromisa? Ili pak samo način moći nad njime/njom? Što je potrebno da bi veza uspjela'??? Čini mi se da sam i sama izgubila pojam o tome....možda voljeti ne znači samo voljeti...možda je tu neko drugo značenje....ne znam... a poštovanje?
Recimo, čula sam za priču kad su se cura i dečko nakon poprilično duge veze posvađali oko sitnice( jer to je jedino oko čeg se ljudi i svađaju- gluposti, kaže Boris) i sad cijela ta priča je završila tako da je on njoj rekao da ga ona ni malo ne poštuje i ne voli jer da je tako pustila bi ga na miru jer je on jadan umoran od praktički ničeg, no, to nije poanta. Ona je odšutila, pregrizla i otišla. Povrijedile su ga njegove riječi jer ga ona voli i poštuje i cijeni...u njemu vidi savršenstvo, al on je tu uveo neko duplo mjerilo- ja sam umoran pa me ostavi na miru, ALI ti izvoli plesat kako ja sviram i kad kažem skoči- ti skoči.