Tulumarilo se ovih dana, zato ne pišem. A i posljedice su brojne, treba to sanirati : )
Najdraži mi kolega (ne The Kolega) je slavio B-Day, uža ekipa u stanu oko kojeg na sreću tu noć nije bilo susjeda. Nas dvije prijateljice, dva momka i slavljenik pokazali smo se ko ekipa za pamćenje. Nas 2 i slavljenik smo uigrana ekipa dok ova dvojica upadaju u međuprostore. Da ne duljim. Nakon litru pive (uvijek startam s pivom) i litre ipo domaćeg vina nazujala sam se taman toliko koliko mi paše. Muziku sam birala ja, pokazala se pun pogodak jer smo plesali do jutra ili drugačije rečeno, dok smo imali snage. Onda je bila dilema dal da uopće idemo doma ili pravac na faks, ali valjalo se istuširati. U mom slučaju dogodilo se i prije nego sam planirala. Na pola puta do doma opalila je takva kišetina, a došla ko naručena budilica. Presvukla se, otuširala i na faks.
Zanimljivo je što mi se G. pokušao približiti... Od 9 pa do jutra je tražio nekakav kontakt a kasnije su padale puste ispovijesti koje očito, nije nikome rekao. Dobar je on momak, pametan, pristojan... umjeren. Ostavlja dojam povučenog ali je zapravo jako daleko od toga. Imam osjećaj da nema neku ludu želju za isticanjem u društvu nego se ponaša sasvim normalno. U jednom trenutku smo se zatekli u kuhinji (ni sama ne znam kako) i dotakao me po leđima, što me poprilično iznenadilo jer nije taj tip osobe. You know what I mean. Ujutro smo sjedili ispred vrata, ja sam išla uhvatiti zraka a on je očito čekao mene da dođem. Pričali smo o svemu i svačemu, međutim, kad sam shvatila da se njegove želje ne poklapaju sa trenutnom situacijom, prekinula sam razgovor pod izlikom da bi bilo bolje da se vratimo unutra. Ne mislim davati lažnu nadu niti sluđivati nekoga tko je više nego fer prema meni.
Ujutro je otišao nazad doma i u ponedjeljak će doći ponovno.
Faks je protekao uobičajeno. Pisali smo nekakav esej iz ekonomije i iako mi je grlo bilo u katastrofalnom stanju a glava u torbi, uspjela sam složiti 1,5 list teksta na A4 papiru.
Post je objavljen 20.05.2005. u 19:24 sati.