Znate kad ste klinci kak vam se dogodi da vam neke osobe jednostavno promjene zivot. Nepoznate osobe. Ljudi koji dođu, kažu ili naprave nekaj kaj je toliko dojmljivo mladom umu da koliko god ta osoba kratko ostala u našem prisustvu uvijek imamo drago sjecanje, pouku ili jednostavno naucimo nesto a da nismo ni svjesni. To su prolaznici. Njih jednostavno zaboravimo, jer valjda nemamo kapacitete i nismo ni svjesni u kolikoj mjeri nam je upravo ta recenica i u tom momentu promjenila tijek zivota. Mislim, to se događa i kasnije, sa sitnicama. Fakat se događa, iako ljudi ne žele priznat da ih nekaj naizgled površno može dotaknut. Radimo podjelu stvari na bitne i nebitne. Ne želimo prolaznike, na nas mogu utjecat samo bitne stvari, naravno. Bitno postaje takvime vjerojatno s obzirom na vremensko trajanje kontakta. To je ona glupost sa prijateljima, recimo. On mi je prijatelj od djetinjstva. Taj odnos je vrijedniji i bitniji. Ali dobro. To je sada pitanje straha, odnosno poklanjanja povjerenja. Ljudi su po prirodi nepovjerljive životinje. Tko ima hrabrosti poklonit povjerenje u kratkom roku biva proglašen u najmanju ruku budalom, a niko ne voli da ga se osuđuje. Pa jednostavno zanemarimo vrijednost kratkotrajnih susreta ne bi li izbjegli osudu od strane ljudi koji su vrijednost zaslužili vremenskim trajanjem unutar nas. E, sad.
Kad odrasteš vrijednost ljudi koji ti prolaze kroz život isto tako pada jer boze moj, vec smo formirani ljudi, necemo se navlacit na gluposti, svakaj smo prošli i sve znamo. Držimo se poznatog, to je jednostavnije a osim toga radi potvrdu vlastite nam vrijednosti. Brijem da je to jednostavno nagon za samoodržanjem. Imadoh prolaznicu u svom životu vrlo nedavno. Zakaj prošlo vrijeme kad sam dovoljno velik i jak i to da bi izabrao drugačije? Jednostavno, zato kaj mogu birat i kaj mislim da je tak super. Zato kaj je sad to poput osmjeha i zadržanog pogleda irealno lijepe djevojke na tramvajskoj stanici dok ti je usran dan. To je ko penzićka u konzumu sa 213 artikala iza koje stojiš i koja se znoji u predinfarktnom stanju a svejedno ti veli, decko, odi ispred mene, imaš samo mineralnu. Jer je nestvarno.
Pero je jace od maca, osim ako ga ne drži Jet Lee, to svi znamo. Njene rijeci su bile nekaj kaj nikad nisam ocekivao. Ne bih rekao da su uvijek bile pogođene, da je to bilo ono kaj sam htio cut, nije to bilo tak. Nije bilo nalik nekakvom odusevljenju na prvu loptu, a svi znamo koliko se mi ljudi zelimo odusevit nekim. Jednostavno smo pricali. Nisam ni razmisljao o tome. Pricali smo. Onak, sasvim normalno, nisam pridavao tome neku posebnu pažnju, nisam primjecivao da svaki dan provodim sve vise vremena u toj komunikaciji. Onda sam zaboravio primjetit kak sjedim za kompjuterom u iscekivanju. Naposlijetku sam previdio cinjenicu da joj pisem pjesme. Bilo mi je to normalno. Inspirirala me je. Nije mi bilo cudno ni kaj pisem pjesme nekome kome nisam cuo glas. Kao sto sam rekao, moje pjesme bile su njen glas, njene misli tonovi tih pjesama a svaka njena recenica rađala je želju za novom idejom. I svaka njena recenica bila je pjesma.
I dugo me niko nije inspirirao da mu kazem kaj sam sanjao. Jer dugo nisam sanjao. Niti da ispricam kako mi je vrapcic skakao oko noge jeduc mrvice kruha na tramvajskoj stanici. To nisu stvari koje ljude zanimaju. A onda sam primjetio da sve te male stvari o kojima pricas samo dok si dijete ja njoj jednostavno kažem. Nisam razmisljal o tome sve do jucer. Jesam malo, ali ne u ovolikoj mjeri. I nisam slusao necije opise pejzaža u kojem bi se nalazio u momentu jos duze. Niti sam slusao opis voljenja koji je zvucao kao eho. To nisam nikad slusao. I izabrao sam uciniti ju prolaznicom. Sve njene misli i pejzaži zarobljeni unutar mene i dalje rađaju pjesme, i dalje zvone samo meni poznatim glasom bez tona i tvore prekrasnu sliku.
Hvala.
"....ti imas moc da budis zudnju koja je beskrajna, a kako je beskrajna ne moze je utaziti posjedovanje tijela, koje je ipak ograniceno i osobna duha. stoga se cini da je jedini lijek kad je covjek zaljubljen u tebe da postane isposnik koji ne posjeduje nista i ne zeli nista..."
Post je objavljen 29.06.2004. u 21:26 sati.