Zapravo, umoran dan. Manjka mi tri noćna tuširanja vrućom vodom koja iz mene izvuče sav umor. Manjka mi i ono pol-satno masiranje tabana i umornih mišića. Kremice i ulje majčine dušice, kako mi je javio Nikica Mihaljević.
Ujutro također imam isti ritual. Zato nije ni čudo što mogu pješačiti katkada i više od četrdeset kilometara.
SRCA OTVORENA, VRATA ZATVORENA
Svega toga u Mariji Bistrici nije bilo. Zato mi se put do Konjščine činio vrlo dug, a prošao sam svega 13 kilometara. To bih mogao, inače, odskakutati na jednoj nozi.
A u Konjščini pak nigdje sobe s kupaonicom. Gospođa Branka je sve pokušala.
I ja sam, predvečer, obišao cijelo mjesto (to nisam uračunao u hodanje), ali badava. Svugdje su srca otvorena, a vrata zatvorena.
Negdar su se ovdje, u utvrdi obitelji Konjski, sklonili Zrinski i Wildenstein (1544. godine), kad su morali priznati nadmoć Ulam-paši. Ja priznajem svima nadmoć, ali nema ni utvrde, a moćni feudalci Konjski ostavili su ovdje samo svoje ime.
Njihov kaštel bio je važan strateški objekt u nizinskom zagorskom prostoru. Prema dosadašnjim saznanjima kaštel je izgrađen prije 1500. godine.
Općina Konjšćina danas ima 16 naselja: Bočadir, Bočaki, Brlekovo, Donja Batina, Donja i Gornja Konjščina, Sušobreg, Galovec, Jelovec, Jertovec, Klimen, Kosovečko, Krapina Selo, Pešćeno, Turnišće i, dakako sama Konjščina. I u cijelom tom okrugu, eto, zbilo se da sam izabrao madrac, na kojeg zaista ne bih pripustio onoga dlakavog mudraca iz prošlog saziva Sabora.
VAŽNO JE DA IMA STRUJE
Ako ćemo pravo, ja sam svikao na sve. Zato se ne nerviram. Važno je da ima struje, jer moram napojiti sve one silne aparate koje nosim sa sobom. A struje ima. I hladne vode, što je za jednu nogu dobro, a za drugu nije. No, bilo kako bilo, moram se nekako urediti da na HTV ne izgledam kao stara poderotina, nego kao mlađahan junac, spreman na sve ovoga sunčanog petka.
O TV ću pisati kasnije, kao i o osnovnoj školi, u kojoj sam bio ugošćen, jer za to treba imati mao više vremena.
Uputio sam se ravno za Hraščinu, ali nije ispalo sve po planu. Moje pojavljivanje na HTV pobudilo je nezazluženu pažnju diljem puta, pa sam ipak morao pristati na kavicu kod obitelji Vere Bedeković i njenog sina Ivice, iz Galovca.
Dok se kavica kuha, koristim vrijeme da pošaljem ovaj tekst.
Post je objavljen 20.05.2005. u 10:28 sati.