NOVO : Ilja Stogoff - 'Mačo ne plaču' (Hrv.filološko društvo i Disput, 2005.)
Hrvatsko filološko društvo i Disput iz Zagreba u svojoj su zajednickoj biblioteci Na tragu klasika upravo objavili kultni roman postsovjetske književnosti - Mačo ne plaču ruskog pisca Ilje Stogoffa, u prijevodu Irene Lukšić.
Stogoff je, uz Viktora Pelevina, najveca zvijezda ruske knjizevnosti, a u prosincu prosle godine gostovao je, kao sto je poznato, na Sajmu knjiga u Puli.
Riječ urednika Roman Mačo ne plaču je priča o prvim postsovjetskim godinama, o mladima koji u metežu tranzicije traže svoje „mjesto pod suncem“. Pred nama promiču novopečeni prepredeni biznismeni, nedodirljivi političari, propali glazbenici, djevojke za jednu noć i sentimentalni mladići koje, poput glavnog junaka – peterburškog novinara – usisa i nosi vrtlog postkomunističkih poroka i beznađa. Kako ubiti vrijeme? – kao da se stalno pitaju ti dokoni ljudi koji se razmeću novcem, premda nemaju jasnu viziju o vlastitoj budućnosti. Život Sankt Peterburga je, nakon sivih sovjetskih godina, odjednom sav razigran i drečav od „citata“ iz glazbe, filma i novina, mirisa nacionalnih kuhinja, reklama na engleskom jeziku i opskurnih sastajališta narkomana. Blistaju ikone zapadne pop-kulture, droge ima u izobilju, život se odvija u pomodnim kafićima i klubovima, ispijaju se goleme količine votke i piva, puše skupe cigarete. Prevelik izazov za krhke duše, ljude nenavikle na takvo šarenilo ponude, demokraciju na tržištu. Ima li u takvome svijetu mjesta za duhovnost, smisao, spas? Ima li u takvome svijetu uopće mjesta za normalne ljude? Da, odgovara autor i upućuje na vlastito bolno iskustvo potrage za istinskim životnim vrijednostima. Jadranka Pintarić, urednica biblioteke Na tragu klasika
O autoru
Ilja Stogoff ne pije i ne psuje, ali od poroka još se nije odrekao cigareta. Inače živi primjerenim obiteljskim životom sa ženom koju voli i dvojicom sinova. Dominikanac je laik, ide nedjeljom u crkvu, piše knjige, novinske tekstove, radi televizijske emisije iz kulture. No, mnogi su njegovi ruski čitatelji pomislili da je upravo autor sâm taj mačo koji stalno pije (često doduše u dobroj maniri Venedikta Jerofejeva), mijenja žene, živi najblaže rečeno neurednim životom. Takvim čitateljima kaže: "Čitali su, ali nisu shvatili. Knjige koje sam pisao ne govore o tome da je slatko piti alkohol i predavati se razvratu. Pisao sam o tome da takav put neminovno vodi do rasapa ličnosti. Jednostavno umireš, životne ograde se ruše i tvoj svijet se osipava." Ilja Stogoff rodio se 1970. godine u onodobnom Lenjingradu kao Ilja Jurjevič Stogov. U vremenu kad se raspao sovjetski svijet, radio je razne poslove, živio dinamično i pustolovno. Sa sedamnaest je počeo učiti engleski, "iz romana Stephena Kinga i pjesama skupine U2". Mnogo je putovao, odlazio na sve važnije rave-zabave u rodnome gradu. Sredinom 1990-ih godina afirmirao se kao novinski komentator specijaliziran za "high life". Ponešto od stečenih životnih iskustava poslije je iskoristio i u svojim književnim djelima, kao primjerice to da je zakratko bio glasnogovornik mafijaškog kazina. Objavio je svoje novinske tekstove pod naslovom Tabloid (1995–97), a potom je krenuo putem književne karijere. Počeo je pod pseudonimom Viktor Banev i objavio dva krimića Imperatorova lubanja (Čerep Imperatora) i Krvava Mary (Krovavaja Meri), 1997. Glavni lik zove se Ilja Stogov i prikazan je kao "dobar dečko koji mnogo pije i puši". A mnogo je i pisao jer uslijedili su romani: Kamikaze (Kamikadze, 1998), Revolucija sad! (Revoljucija sejčas!, 2001) i Klupski život. Međutim, pravi je uspjeh došao tek s Mačo ne plaču kojeg je godine 2001. časopis "OM" proglasio romanom godine, a Stogova piscem godine. S uspjehom je došla i promjena imena u Stogoff. Sljedeća uspješnica bio je lirski putopis mASIAfucker (2002), koji mu je donio nominaciju za uglednu nagradu "Nacionalni bestseller". Valja još izdvojiti roman 1.000.000 eura (1.000.000 evro, 2003) i zbirku pripovijedaka Deset prstiju (Desjat' pal'cev, 2003). Pripovijetke je poslije preradio u roman Trinaest mjeseci (Trinadcat' mesjacev, 2004), koji je ubrzo nakon objavljivanja u Rusiji tiskan na hrvatskom upravo u ovoj istoj biblioteci. Te je godine Ilja Stogoff bio gost pulske manifestacije Sa(n)jam knjige u Istri. Inače, njegova su djela prevedena su na barem desetak jezika.
Za roman Kamikaze kritika je govorila da je proročanski zato što anticipira terorističke napade i događaje koji su 11. rujna 2001. potresli Ameriku i svijet, a sam autor pak kaže kako je nadahnuće za pisanje romana dobio nakon neuspješne veze s djevojkom koja je radila u Vladi. Kao tajnica visokopozicioniranog političara ona je često morala ostati u uredu do duboko u noć, a on je mislio da ga vara sa svojim šefom te je smišljao način kako ukloniti suparnika. Tako je smislio teroristički napad na zgradu vlade i napisao o tome roman. Veza se ipak raspala i on se, veli, propio. Ubrzo je izgubio i posao te se našao u nezavidnoj životnoj situaciji. Da bi se spasio latio se pisanja ispovijedi, i to ne samo svoje, nego generacijske, tog naraštaja koji je propadao u alkoholu, drogi i osjećaju beznađa. Rezultat "terapije" bio je Mačo ne plaču, "roman o oralnom seksu, alkoholu i novcu" u uvjetima nemilosrdne postsovjetske stvarnosti.
Roman Mačo ne plaču podigao je buru na ruskoj književnoj sceni. Čitatelji su ga obožavali, pa je tako primjerice jedan javno priznao kako: "Poslije Mačo ne plaču naroljao sam se kao svinja i opijao se daljnjih tjedan dana." Istini za volju, ako je uopće moguće govoriti da je autor imao poruku, ona je bila upravo suprotnog karaktera, tj. da treba odoljeti izazovu "droge, seksa i votke" jer takav život naposljetku bude poguban. Usprkos brutalnosti novokapitalističke peterburške svakodnevnice, vonja alkoholom i prljavštinom natopljenih tijela, tjeskobi i beznađu, posrnulim ženama i od svih zaboravljenim muškarcima, pisac suptilno ucjepljuje u svoje djelo neke tradicionalne vrijednosti, diskretno nudi pozitivan smisao života. Nema u njega ni traga od prodike ili prosudbe, nego jednostavno tiho otvara prostor duhovnosti u kojem se mogu naći sve te nebrojene izgubljene duše. Prožet snažnim emocijama, išaran "grafitima", znakovima i simbolima suvremene pop- i mass- kulture, roman s jedne strane korespondira sa svagdanom svih tranzicijskih zemalja, dok na apstraktnijoj, umjetničkoj razini govori o vječnoj temi ljudske potrage za smislom života i opstojnosti na svijetu.