Sve je počelo sinoć kad su ljudi počeli ubijat atmosferu oko mene ne znajući se uklopiti. Možda sam ja bila neuklopljena. Ne znam. Ali znam da se tog trenutka u moju podsvijest počeo uvlačiti onaj šugavi neodređeni osjećaj mizerije ili patetičnosti ili nostalgije.. Ne znam.
Ujutro sam s lakoćom pamtila sve uzroke deficita pažnje hiperaktivnog ponašanja i htjela sam u tom naletu među zeleno obojanim redovima ostati još satima, no obećala sam se pojaviti na fucksu oko dva radi katalogiziranja zadataka. Svi su se razišli u roku pola sata.. Ostala sam sama na stolici obasjana odbljeskom nekog stakla gledajući se u komadić crnine na monitoru. Zaljubljena sam u sebe. Pročitala sam hrpu onih životno dubokoumnih tekstova, onih koji te tjeraju da se pokreneš, napraviš nešto ludo u životu, nešto plemenito, nešto novo, NEŠTO! Osvrnem se.. Oko mene bezlična lica gledaju u stolove. Možda je nešto i bilo na stolovima. Ne znam. Ne podnosim više ova četiri zida i umjetni povjetarac iz klime. Izlazim. Pravim se da znam kamo idem i široko koračam. Vozim u krug. Zbrajam osmice. Primjećujem neprimjetno. Sati prolaze. Oblaci se valjaju. Kameleoniziraju. Vjetar! Prvi smješak na mom licu. Osjetim buru u kosi i miris soli u nosu. Priviđenje. Iluzija. Nema veza. Smješak je stvaran..
Šest sati. Pokušavam vratiti misli iz prošlosti u nešto što sam prije zvala igraonica. Sad mi nije bilo do toga. Sebični umovi su se nadmetali i inzistirali na sudjelovanju, a zatim čekali poput tihe proklete mačke pored nevine mišje rupe da proviri tvoj stav na kojeg će se baciti i izmrcvariti ga svojim smrdljivim džonovima kao žohara. Pokidali bi krila živom leptiru samo da ostvare svoje pakosne ciljeve.. A meni je bilo do tog prepiranja koliko i do toga da se objesim.
Sve je završilo večaras kad mi je iz džepova ispalo 27 svjetlucavih papirića bivših karamela. Nisam uopće bila svjesna da sam ih toliko pojela. Dan je bio prečudan i rupica na obrazu jednostavno je morala intervenirati.. :)
Post je objavljen 19.05.2005. u 01:21 sati.