Idem put Hribe polako noga pred nogu. U obje ruke lagano se klate dvije konzumske zeleno-crvene vrečice pune crno-bijelih kamenčića. U te pokretne cjeline zbiva se i nešto, što nevidjeti je lako. Razmišljam o današnjem radu. Nekako kao u magli se prisjećam, da mi je Stjepan u subotu nešto spomenu, da u utorak treći razredi njegovog turnusa imaju pripreme za, čini mi se, pričest. Odrastaju djeca, a to se nekako i obilježava. Bilježi se pričešću. Idem misleći o načinu življenja i pitam se: 'Tko li će danas doći od djece?' Možda sam trebao pitati nekoga u školi telefonom, da ne dolazim nepotrebno? Idem i razmišljam o životu, stvaranju, kretanju, postojanju, ljudima i sve tako, kao i često.
Stigao sam i čekao na hodniku. Pa i to je vrijeme i mjesto na kojem je za nastaviti zbivanja mislima, što od puta dovdje se nastavljaju. Odzvonilo je i učenici trećih razreda popodnevnog turnusa izlaze. Većinu ih prepoznajem. Bio, sam na početku školske godine kod njih, pokazujući im jednu drevnu misaonu igru, koju i dalje pokazujem onima zainteresiranijima. Među ovima takovih nema. Žure kućama. Čekaju ih mame, tate i prijatelji. Od jutarnjih stvarno nikoga nema. Stjepan je točno zborio u subotu. Uzimam vrečice i krećem dalje svojim putem.
Ono nešto u meni rojeve misli stvara. Došao sam i otišao, ništa ne uradivši. Reklo bi se, uzalud. Pomalo se slijegava stanje u meni što izričem: 'Ne ništa tu nije pogrešno. U svijetu Gospodnjem sve je takovo, a u nama što mislima nastojimo obuhvatiti svijet, raznih je stanja, koje one tvore. Kako sada prihvatiti ovo kao ispravno, a ništa uradio nisam. Stvar je u tome kako gledam. Svijet je takav kakav je, zajedno samnom u njemu. A moje misli u njemu o njemu? I one su takove kakove jesu. Pa u ćemu je onda štos i želim li ja to možda biti nezadovoljan time što je? Sve je to dio svijeta Gospodnjeg. Mladen dođe; Mladen ode. Pa čak i ime je, što dogovoriše se oni, što mi ga dadoše. Misli se smiruju i obuzima me zadovoljstvo. Znam da svijet ovaj jest takav, i ni djelić ne nedostaje. Istina jest. Ispunjava me zadovoljstvo i osjećam kako se unutar mene javlja osmjeh. Hvala ti Gospode, što dio sam svijeta po Tebi.'
Prođoh pored crkve i evo me i do parkiča u kojem se maleni igraju. Začujem: 'Mladen!!'. Okrenem se u pravcu dolaska povika i vidim Zvonimira. Stanem i on trči do mene. Htio je ono malo da se čujemo i pita: 'Igra li se još go u školi?' Ujedno mi objašnjava zašto je prestao dolaziti. Evo odnekuda i Petra, pa i još nekolicine. Što bi drugo s Mladenom nego o gou. Oni bi igrali, pa gledam gdje bi se moglo. Tu su tri klupe, ali onako s drvenim prečkama i nisu stoga ravne, ali ja imam nekoliko ploča 9x9 na tvrđem kartonu. Odluka je pala, igrati ćemu u parku.
Bilo je tu podosta onih, koji gledahu, što se radi. Izvadio ja teku i rekoh: 'Bumo napravili turnir. Jeste li za?' Na to oni skoro jednoglasno: 'Može'. I krenulo je. Oni što stajahu i gledahu zaigraše. Kao da im je trebalo malo kuraže. Već se počelo pomalo mračiti, a i komarci nađoše dobre prigode....
Igrano je sedam kola švicarskim sistemom. Igralo se atari-go uz potrenban broj zarobljenih kamenčića kolika je tko interna kategorija, a jedino su Petar i Zvonimir međusobno igrali go na 13x13 ploči.
Pogledajmo završnu tablicu.