Marketing
ISPOD POVRŠINE
Ponekad je "ono nešto" očima nevidljivo, ali u nama prisutno. Zašto ponekad neke stvari ne želimo vidjeti, ne želimo se suočiti? Da nas ne povrijede? Da ne shvatimo da nismo u pravu ili da nije onako kako bi mi to željeli? Zar je jednostavnije kao noj zakopati glavu u pijesak i praviti se da nas se to ne tiče.... Često nam to predstavljaju mehanizme obrane od nas samih, od stvari koje ne želimo da se događaju....Da li bi ponekad htjeli vidjeti očima nevidljivo i čuti uhu nečujno? Jednom sam napisala da bi htjela čitati tuđe misli... no da li je to uistinu tako? Sada više ni sama ne znam...mislim da ne, jer i onaj film s Mel Gibsonom dokazuju da je bolje neke stvari ni ne znati ni ne osjetiti. A i ona dobra stara, "Ono što ne znaš, ne boli".
I za kraj stihovi jedne pjesmice koja mi se jako sviđa, nema neko osobno značenje, i nadam se da ju neću morat proživjeti, jer to ne bi voljela...
"Ti ne znaš što je ljubav,
bez malo srama srce si mi slomio,
ti ne znaš što je ljubav, jer nisi nikog nikad tako volio.
Ne mogu ja više ne mogu ni suzu pustiti.
Što mi to radiš, Bože snage mi daj, da bar te mogu mrziti.
Ne mogu ja više ne mogu ni suzu pustiti.
Što mi to radiš, Bože snage mi daj, da bar te mogu mrziti.
Glumim, glumim da, da mi kiša ne smeta, glumim da toplo mi je, a ko santa leda sam."
(Vesna Pisarović)
Post je objavljen 17.05.2005. u 22:53 sati.