Ustali su i krenuli dalje
Oko ponoći, kao u bajci
Držeći se za ruke kao djeca
Drhteći kao trava na povjetarcu.
A počela je oluja.
Samo par minuta ranije
Sjedili su na klupi
S pogledom na ružnu kuću
Zagrljeni, u miru i tišini.
A oko njih je bjesnio rat.
Poljupci u obraz bili su sve bliži
Toplim usnama, drhtavim
Od prevelike želje koja se,
Znali su dobro, ne smije ispuniti.
A đavoli su se smijali.
Bljesak trena, toplina poljupca
Svijet se okretao brže
Utihnuli su zvukovi automobila
Nadglasali ih tihi uzdasi sreće.
A dvije duše su plakale.
Stara klupa u parku
S pogledom na ružnu kuću
Ostala je jedini svjedok
Poljupca koji nije smio biti.
A morao se dogoditi.
Post je objavljen 17.05.2005. u 10:36 sati.