Marketing
ZELENJAK – KLANJEC – VELIKO TRGOVIŠĆE
Penjem se ja nasipom na obližnju željezničku prugu koja prolazi dolinom Sutle, dakle samo granicom između Lijepe naše i Slovenije. Kad, odnekud se tu zaustavi policijski automobil. Mlad me policajac upita imam li dokumente. Naravno, da imam, rekoh. On me zatim upozori da je to državna granica i da se ne šalim. Siđoh s nasipa i sjetih se da sam jutros osobnu iskaznicu ostavio na recepcije Zeljenjaka.
A već sam odmakao kilometar.
Zamolim policajca da mi učini uslugu i donese mi osobnu, jer ja sam tajitaj itd. On me ljubazno odbije i ode. Ništa mi nije preostalo nego da se vratim već odhodanim putem. Srećom.
Kad sam se dočepao osobne iskaznice, zapjevah i krenuh putem za Klanjec. Primijetih neka dva radnika kako istovaruju stvari, pozdravim ih i uslikah. I već idem dalje.
Kad opet nešto neplanirano. Glas jednog od radnika me zaustavi.
- Gospon, jeste li vi jučer bili kod moje mame Rozike.
- Jesam.
- E, ja sam njen sin, onaj kaj je jučer bil na krstitkama.
I čovjek mi ispriča da su za ručkom, na ovoj adresi, gledali one fotografije koje sam snimio u štali i ispred kuće.
- Joj, baš vam fala. I ja se sa sinom vidim i na procesiji. Lepo pozdravite sve svoje Blogere, baš ste jako simpa.
I, evo, prenosim vam pozdrave gospona Kroflina, sa dva imena.
Gdjekoji automobil, gdjekoji biciklist. I unikatni pješak, to jest - ich.
S lijeve strane Lijepa naša. S desne Slovenija.
Pticama je svejedno, lete u Europu, a one iz Europe u našu domaju.
I tako tupa, tupa – tap, evo me u Klanjcu. Tu je sva sila spomeničkih kuća, od kojih je ona jezikoslovca Broza pretvorena u gostionicu - Bistro Broz. Kaj nije ludo – skroz.
Ovdje je sve u znaku Mihanovića, ali ja nekako više volim Augustinčića.
Budući da nisam još bio ni u jednoj proizvodnoj instituciju svratih do Predionice Klanjec, sad u vlasništvu Austrijanaca iz Linza.
Htjedoh snimiti proizvodni pogon, pa me ljubazna Suzana odvede u predionicu gdje uslikah nju s predradnikom.
Jednog radnika upitah je li zadovoljan s plaćom, a on reče da je, sve dok ima vrt i komad zemlje koja ga hrani.
Suzanu upitah kako ona prede.
- Pitajte moga dragog, rekla je i odlepršala na svoje radno mjestu u Upravi.
Sunce je malo pripržilo, pa svratih u trgovinu da kupim kakvu zaštitnu kremu, jer moglo bi se lako dogoditi da dobijem onu divnu boju kokice iz pećnice gospođe Rozike.
A u prodavaonici dvije ljepuškaste dame. A kad je o damama riječ, ne možete me zaustaviti u komplimentiranju, pa se u trgovini čuo glasan zadovoljan smijeh prodavačica. Mušterije koje su dolazile začuđeno su ih gledale. Ovako vedre i nasmijane vljda ih nitko u Klanjcu ne pamti.
Pitao sam ih kako one predu, a jedna mi je odgovarila:
- Onak kak mačku najbolje paše!
HANA, TABA I NOVE CIPELE
Budući da u blizini Kraljevca na Sutli nije bilo mjesta gdje bih prespavao, uputih se u desetak kilometara udaljeno Veliko Trgovišće. Tamo ima krasan mali hotel, baš nasuprot rodne kuće Franje Tuđmana.
Taba prenosi poruke nekolicine prijatelja koji bi sa mnom hodali, ali odgovorih mu da se strpe još koji dan, jer još nisam svladao sve vještine snimanja.
Popismo kavu, oni sjedoše u onaj veliki Mercedesov Puch, i zapališe u Zagreb. S Markuševim dokumentima. Naime, Dario je dan prije ostavio na mome stolu kreditne kartice i osobnu iskaznicu (vidite li sličnost s početkom ove priče?). Naravno, nisam imao srca iskoristiti pruženu prigodu.
A ja odoh u sobu da vidam pješačke rane i odradim ono što sam KemoTerapiji ostao dužan.
Jučer sam propješačio 27 kilometara i učinio lijep broj fotografija. Onu zadnju s bračnim parom, vlasnicima ovoga malog hotela.
A danas ću obići željezničku prugu do Zaboka, a potom se uputiti u Bedekovčinu, mirno i bez putne nervoze. U novim cipelama.
Post je objavljen 17.05.2005. u 08:39 sati.