''Vaša će psiha biti zaražena dozom nerealnosti, pa ćete kod drugih uočavati emocije koje kod njih uopće ne postoje....''- tako je pisalo danas u jednim dnevnim novinama, pod rubrikom ''Horoskop''.. Smiješno. Upravo to mi se dešavalo godinama, a saznala sam tek danas da sam već dugo zaražena nekakvom'' nerealnošću''. Trebali su to prije reći; pokušala bih si pomoći.. Pronaći nekakav medikament, mast, čarobnu kremu.. Bilo što.. Bilo što, prije nego je prokleta stvar metastazirala.. Nije ugodno biti kliconoša.. Bojim se da svoju bolest ne prenesem na druge.. Možda bih se trebala izolirati..
Sreli smo se jučer nakon što je njegovo nejavljanje odavno doseglo vrhunac.. Zapravo ne; nismo se susreli, nego smo se slučajno dotakli. Bijedan susret. Prije bih zapravo rekla da smo se okrznuli sputani prostorom.. Ja sam hodala u susret drugome, a on je nemarno postojao na autobusnoj stanici.. Nije me ni primjetio iako je nekoliko puta pogledao nehotice u mom smjeru.. Kako tragikomično.. Već tjednima vidim ga u svima, a on mene ne vidi u meni. Pozdravila sam ga..
I vodili smo jedan sasvim nepotreban, prazan, sasvim nebitan razgovor.. Ili smo samo otvarali usta, kako bi iskrivili ispraznost koja se ponosno uspravila na našim licima.. Niti jedan bat, da ga čujem. Niti jedan osmijeh, da mi pobjegne.. Niti jedna riječ da se strmoglavi mimo mene, iz mene, njemu pred noge.. Ništa me nije izdalo predamnom. Bila sam razočarana svojom smirenošću. Ljuta na svoju ruku koja se mirila s pomirenošću. Nije mi bilo jasno kako je samo tako, bez najave, bez pozdrava, otišao onaj plam.. A dala sam mu da me spali iznutra..
Ljubim drugoga.. Ponekad nježno, ponekad strasno.. Ponekad sam tamo, ponekad nisam.. Nekada plaho, nekada tašto.. Sa smislom, bez smisla.. Kao da je bitno?
Zaraženi, oboje, smijemo se svojoj bolesti, jer nam se ne da plakati..
Post je objavljen 16.05.2005. u 01:38 sati.