Znate šta me najviše nervira?
Kad mi dođe učenik i vrzma se oko stola u kafiću i drmne me po leđima: "pa đe si prrooooofa?!"
Da li je to izlika da me drmne jer drugačije ne može, pa ono u šali-pa-uvali il mu to dođe kao neki plus u društvu kao "vidi mene ja se znam s prooofom". Pa onda: "Profa ho'š šta popit?" "Hožemo l' je'nu pikada - ja častim?" "Dobra ti treba proooofa. A nije treba...rodica??? Ajoj, izvin'te prooofa, ja mislio..."
Najzanimljivije je posmatrat kako se keze, smiješe i trude se da vam se uvuku znate-već-gdje.
Kao što je jednom jedan profesor provalio: "Prosto je smešnokoliko je komično!
Odjednom me svi vole, odjednom bi svi sa mnom da popiju kafu, da se zabavljaju, da se zbližimo...
U početku mi je to godilo, ali sad...sad bih najviše volio da me niko od njih ne poznaje, da sam prema njima bio kreten pa da mi prilaze iz strahopoštovanja a ne iz zajebancije. No, dobro. Slagao sam. Više volim što nikoga nisam uvrijedio i što se niko na mene nije niti žalio, niti pravio mi nekakve probleme.
Ima nečeg tajnovitog u funkciji. Nečeg što mami ljude, uvlači ih. Dokazano je da žene više vole seks sa nekim na funkciji, da maštaju o tome - jer valjda imaju čime da se diče i dive sebi samima. Nije to, definitivno, zbog izgleda toga nafunkciji, već zbog njegove moći. U skladu sa tim bude mi onda i jasno za moje učenice (koje i nisu puno plađe od mene) koje su svojom odjećom, gestovima, smiješcima pokušavale privući moju pažnju. Napokon, pa ko bi normalan i na ulici mene na taj način mamio:)?! Dobro, bilo je raje:)
Karakteristično je za to i da ti onda počnu ostali u razredu govoriti kako se ta i ta "zagledala"... To je ta mističnost funkcije... Eh, nekad će mi to nedostajati...