Marketing
OD TOPLICA DO - TOPLICA
Zapravo, mora se priznati, najljepše je ležati ovako kako ja sada ležim. Dva jastuka ispod glave. Ako ćemo pravo to je polusjedeći stav u širokom mekom krevetu. U krilu mi se ne rasteže draga, nego kompjutor Compaq nc6000. Pet je sati i moram polako opisati jučerašnji dan, prilično dugog hodanja. Rekordnog, rekao bih. Ali, krenimo redom..
Sanjam dan kad neću vidjeti onaj televizijski toranj na Sljemenu. Kao da su tamo smještene oči Velikog brata koje me prate. Kamo ja, tamo toranj za mnom. Kao da me kontrolira.
Poslije obilnog doručka, krenuh put Oroslavja.
I odmah, još ispred hotela Matija Gubec, telefon. Prva se javila kćer Nataša da mi poželi sretan put. A odmah zatim, Tabin glas: Štap u ruku i pamet u glavu, nemoj forsirati. Neću, Taba. Evo i Darija. Daj pošalji tekst. Felker: Bauljaš li? Bauljam, Felky, bauljam.
Oroslavlje je malen dug gradić. Čim sam izašao iz Stubičkih toplica, već se pojavila tabla Grad Oroslavje.
Pa malo uzbrdo, pa malo nizbrdo.
Svratih u dva tri kafića. Dario dobro zna zašto.
Dok sam išao središtem Oroslavja, stiže me jedna ljupka dama, nešto mlađa od mene. Znate, reče, ja bih vrlo rado hodala s vama. Ali ne Zagorjem, nego Gorskim kotarom. Ja sam rođena tamo. Bilo nas je jedanaestero djece, pa smo se rasporedili posvuda. Ja sam se udala ovdje, ali mi baš fale ona gorsko.kotarska brda. Pratit ću vaš put, pa ću vas već tamo naći. Poprišasmo još malo usput. Kažem joj da je moj prijatelj Alojz Majetić... iz Delnica, prekinu me. Zatim: ja moram ovdje u cvjećarnu kupiti cvijeće za neku svadbu. Reče, i ode.
Na tabli piše – Mokrice. I ja skrenuh s asfalta na poljski put. Ha, ha, pa ha. I eto me kod radnika za mješalicom. Što je, zar i subotom miješate? Upitam.
- Mora se, dečko, reče mi Zlatko Kurelja, čovjek barem 20 godina mlađi. Malo popričasmo o svemu i svačemu, o čemu najviše pričaju ljudi koji se ne poznaju, uslikah ga i skrenuh na neki puteljak.
POLJSKI RADOVI
Dugo se išlo. Oko mene uzorana polja stisla se između kuća, šumaraka i različitih puteva. Od autoputa, do traktorskih puteljaka.
U daljini ugledah dva traktora na polju. Krenuh stazom prema njima.
Dva kilometra dalje, Janko Stongar naslonio se na štap i gleda kako Predrag Hitrec upravlja traktorom. Janko je korpulentni djed, poštovanja vrijednih godina, a unuk je valjda dvadeetgodišnjak, snažan i nasmijan momak. Je, ne trebate pisati, pisac Hrvoje Hitrec mi je daljni rođak. Moj deda po ocu i njegov otac su rođaci.
- Pišeš li, upitah.
- Ne, orem. Pomažem djedu.
Naravno, takvu priliku moj Sony Ericsson ne propušta i eto djeda i unuka u mome albumu.
I onda mi vrag nije dao mira pa skrenuh u neku divljinu. Ni puteljka, ni staze. Dobro, vidi se autocesta dva-tri kilometara dalje. Poslije se više ništa nije vidjelo. Samo različiti insekti koji me oduševljeno pozdravljaju. Komarice se oduševljeno dovikuju – Evo papice, slijećući na moje elegantne ruke, pametno čelo i snažan vrat. Da bih ih izbjegao izađoh iz sjene na sunce. One za mnom, ali ih dočekaše lastavice i komarice se razbježaše.
Dosadilo mi mi hodanje pustarom, pa potražih prečac prema cesti. Ali, prečaca nigdje. Šuma, grmlje, lovačka čeka, šuma, gustiš i frk! Uplašio sam jednu srnu. Elegantna dama projuri dvadesetak metara iz jednog gustiša u drugi i ja je ne stigoh snimiti, ali mogu vam reći da je vrlo lijepa i vrlo brza.
SPAS KOD OBITELJI ZVONKA GRADIČAKA
Kad biste vidjeli moj GPS aparat, vidjeli biste da sam kružio zapravo na malom prostoru. Zato sam, da ne tražim neki normalan put, skrenuo na neku oranicu i uputio se kućama. Ispred kuće me dočeka lovački pas. Kružio je oko mene kao oko pline,a ali baš ga nisam fermao. Kad sam ugledao ljude u dvorištu, osjećao sam se kao da sam na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Obitelj Zvonka Gradičaka, rođaka onog Jurice za traktorom, počasti me sokom, a ja im se odužih obiteljskim uslikavanjem.
Dalje sam išao provjerenim putevima. Šumarak, kuća, grmlje, šumarak, dvorac Legrad kojega sadašnji vlasnik obnavlja, opet livada, opet polje i – dvoje mladih, ona i on, koji su se kroz polje uputili, nadam se, u šumarak. Poslije sam skužio da sam se prevario.
I, eto me u Stubičkoj Slatini. Sretoh dvije dame, Mariju Kovač i Ljubicu Čulig, i one me zaustaviše. Naravno, TV gledateljice. Popričasmo, nasmijasmo se, fotografirah ih i optužih da idu uhoditi ono dvoje mladih.
- Kaj bi, gospon pješak, vraga ih uhodimo. Su deca otišla u polje, vrane terati. I mi idemo po istom poslu. Ako ih ne bumo tjerali, bu nam prekopale polje kuruza, ne.
I odoše u polje tjerati vrane.
Na izlazu iz Slatine, primjetih osamljenog kosača. Bio je to Juraj Pavelić. Ovjekovječih ga, a on se zatim nasloni na kosu i gleda me.
- Kaj bu?
- Dobro bu.
- Vraga bu dobro. Viš ovu kuću, prek ceste. Prije su tam u dvorištu bile lijepe svinje, u barem sto kokošiju, a sad nema ništ. Sve se pojelo, a za drugo nema. Ja još nekak živim od krava, imam ih pet. Žena dva put tjedno ide u Zagreb, na Trešnjevački plac i tam prodaje vrhnje, sir, jaja... ono kaj se doma nađe... ne, luka i to...
I, evo me, napokon u Velikom Trgovišću. A tamo gužva. Bila je krizma, pa se posvuda slavi.
Svratih u spomen kuću Franje Tuđmana, na samom početku mjesta.
Poslije odlučih da neću u obližnji Kraljevec na Sutli. Nije mi se prolazilo putem koji je išao kroz Zagrebačku županiju. Zato se uputih u znatno dalje Tuheljske toplice.
A to je prilično hodanja i fotografiranja. Sve ste to mogli pratiti na fotosima. I one ljupke krizmane djevojčice i pitome zagorske brijege i sve.
Pred samim Tuheljskim toplicama, neki me mladići pozvaše u svoj dom. Počela je posljednja momačka večer Marka Bage. Skupilo se dobro muško društvo, trešti glazba, piju se razna pića. Ja se zadovoljavam mineralnom. Zadržah se u kraćem razgovoru, a onda prođoh i taj posljednji kilometar do kreveta.
I tamam skinuh ruskak sa snažnih ramena, kad zasvira mobitel. Dario pita kojim ću sutra putem.
Asfaltiranim, odgovorih. Sve do Klanjca, gdje ću možda sresti Kupusicu i gdje ću, zasigurno odmoriti na nekom seoskom imanju.
Danas sam prošao punih 47,3 kilometra, pa sad sami računajte dalje.
Poruka Anderlonu. Mnogi s kojima sam razgovarao prate me na kompjutoru. Iznenadio bi se kome sam sve dao adresu na Blogu. Svima koje sam ovdje naveo i još mnogima koje nisam naveo.
Post je objavljen 15.05.2005. u 08:09 sati.