Pregled posta

Uskopljani na križnom putu

Ante Sabljo: Moj križni put

(ulomak)

(...) Ujutro 15. svibnja među vojskom je nastupilo veliko komešanje. Svaki od vojnika pokušavao je pronaći nekog bliskog: rođaka, prijatelja, susjeda..., nekoga komu bi u to vrijeme iznevjerenih očekivanja mogao bezrezervno vjerovati. A čovjek kojemu vjerujete i za kojeg znate da vas neće iznevjeriti u takvim je trenutcima od neprocjenjive važnosti, zapravo, jedini oslonac u naopaku vremenu. Kroz mnoštvo se je pronijela vijest da naše izaslanstvo pregovara s Englezima i partizanima. U jednom trenutku časnici iz svih postrojbi otišli su na sastanak s izaslanicima. Kad su se vratili izvjestili su vojnike da je rat završen, da jednostavno, tek tako, trebamo baciti oružje te krenuti prema mariborskom kolodvoru i odatle svojim kućama.
Ovakva zapovjed, a i sve što joj je od povlačenja do momenta njenog izricanja prethodilo, odjednom je od vojnika, čvrstih i odanih, koji su preturili rat preko glave i koji su bili spremni ginuti za slobodu svoje domovine, načinila smušenjake, nesigurne i nepovjerljive, osobe od svih ostavljene. Mnogi su jadikovali, jer su bili razočarani postupcima Engleza koji se nikako nisu slagali s onim što nam je govoreno i obećavano, i jer su s razlogom sumnjali u odjednom otkrivenu dobrotu partizana. Mnogi su pokušavali pobjeći (neki u tome i uspjevali), još dok im je oružje u rukama. No, tamo negdje iz polja do nas je svako malo dopirala pucnjava iz pješačkog naoružanja. Nismo znali što se događa, ali pucnjava koju smo slušali u samom je začetku gušila svaku pomisao na bijeg.
Časnici su pristupali svaki svojoj postrojbi i odvodili ju na mjesta gdje se odlagalo oružje i oprema koju su vojnici imali kod sebe. Nakon odlaganja oružja postrojbe su se ponovo postrojavale, a partizanski stražari - sprovodnici zauzimali su svoja mjesta s jedne i s druge strane kolone. Kada bi se u jednoj koloni skupilo dvije do tri tisuće zarobljenika, ona bi u pratnji sprovodnika krenula. Moja kolona krenula je s Bleiburškog polja oko 14.00 sati 15. svibnja. Kretali smo se niz Dravu, prema Mariboru. Oko 23.00 sata utjerani smo u neku njivu pored Drave na kojoj smo prenoćili. Stražara je bilo jako puno i oni su tijekom cijele noći vršljali među zarobljenicima i oduzimali im vrijednije stvari, a ni batina, dakako, nismo bili pošteđeni.
16. svibnja ujutro nastavili smo put niz Dravu prema Mariboru. Pješačili smo cijeli dan, a ništa nismo dobili za jesti. Tko je u torbici ili u ruksaku za stvari uspio sačuvati nešto hrane bio je spašen. Oko četiri kilometra prije Maribora sačekali su nas partizani koji su jašili na konjima. Oni su preuzeli kolonu i odmah zapovjedili trčeći korak, potom normalni, pa opet trčeći i tako naizmjenice do Maribora. Dakako, da bismo izdržali taj ubitačni ritam morali smo pobacati sve sa sebe: ruksak, deku, vojničku kabanicu, šatorski list i drugo. Nastojali smo svakako zadržati torbu za hranu, te porciju sa žlicom.
U Mariboru, u koji smo ušli oko 19.00 sati, naišli smo na pune ulice vojske. Otpočinuli smo na golom asfaltu do 11.00 sati sljedećeg dana, 17. svibnja. Tada je, naime, došao red na našu kolonu da uđe u vojnički logor radi razvrstavanja zarobljenika na ustaše, domobrane, Nijemce, četnike... U logoru smo ostali do 16.00 sati kada su nas naši sprovodnici poveli na kolodvor, gdje su cijelu moju kolonu ugurali u vagone.
Vrata vagona su se zatvorila, a oko transporta je bila raspoređena straža. U vagonima je bilo izuzetno tijesno, pa smo, izmoreni i iscrpljeni, molili stražare da nam barem malo otvore vrata i puste malo zraka u zagušljivu unutrašnjost. Stražari su to i učinili, tako da su se neki zarobljenici čak popeli na krov vlaka da bi se gore ispružili. No, na našu žalost, došao je jedan partizanski oficir s pištoljem na opasaču te je počeo vikati na stražare koji su nam otvorili vrata i dozvolili nam da se popnemo na krov. Dok je on urlao, na nesreću, jedan od zarobljenika koji je ležao na krovu, digao se je i naivno pokušao objasniti oficiru da smo umorni i da nam je vruće i tijesno u vagonima. Oficir ga je pogledao i pozivajući ga kažiprstom zaurlao: "Dođi ti ovamo!". Zarobljenik je sišao s krova i stao pred njega. Oficir mu je naredio da stane mirno i on je to učinio. Potom mu je zapovjedio "nalijevo krug" te da legne na trbuh. Zarobljenik je, razumljivo, slušao zapovjedi. U tom momentu oficir je izvukao pištolj iz futrole i opalio mu jedan hitac u potiljak. Učinio je to hladno, ne trepnuvši. Ostavljao je dojam čovjeka koji obavlja neku sasvim uobičajenu, gotovo svakodnevnu radnju. Ni ubijeni se nije uspio ni pomaknuti, niti ispustiti jauk. Cijeli prizor bio je obavijen nekim dubokim, zastrašujućim mukom.
U hipu, i isto tako šutke, svi su se zarobljenici ponovo našli u vagonima. Vrata su se ponovo, uz škripu, zatvorila, a u unutrašnjosti uz vrućinu rasla je i tjeskoba. Gužva je bila tako velika da smo doslovno ležali jedan na drugom ili, pak, svo vrijeme stajali, neki često oslanjajući se na samo jednu nogu.
S prvim mrakom vlak je krenuo u nepoznato. Putovali smo cijelu noć, ali često i čekali, činilo se satima, na sporednim kolosjecima. Zrak je ulazio samo kroz rešetke na malim vagonskim prozorima. Mnogima od nas bila je to najduža noć u životu. Naše putovanje, činilo se, trajalo je cijelu vječnost, pa nije ni čudo da jednostavno nismo mogli vjerovati vlastitim očima kada smo ujutro, 18. svibnja, osvanuli na teretnom kolodvoru u Zagrebu.
Iskrcani smo iz vagona, postrojeni i upućeni u žičani logor u Prečkom. Tu nas je tobože trebala čekati hrana i mi smo joj se bezgranično radovali. Odveli su nas u kut logora koji je bio pun vojske i dali nam po jednu kutljaču neke rijetke juhe te jedan kruh na šest zarobljenika. Poput ostalih zarobljenika koje smo zatekli u logoru, nakon mršavog obroka polegli smo po goloj ledini i ostali tako sve do 23.00 sata, kada su nas postrojili i poveli na isti onaj kolodvor na kojemu su nas iskrcali. Slijedilo je ponovo mučno putovanje u pretrpanim vagonima. Ponovo neizdrživa vrućina, znoj, nepodnošljivi vonj danima neopranih tijela, mokraće... Ponovo jauci i stenjanje.
Osvanuli smo u Križevcima. Negdje oko 7.00 sati ponovo su nas postrojili, te smo bez hrane i bilo kakva odmora krenuli ka Bjelovaru. Preuzeli su nas brojni dobro naoružani sprovodnici. Uz put, po jarcima i grabama, nailazili smo na brojna tijela ubijenih zarobljenika koji su, kako smo pretpostavljali, iscrpljeni ili bolesni, zaostali iza kolone koja je istim putem prošla prije nas. U bjelovarski vojnički logor došli smo negdje oko 22.00 sata, te u njemu, kao i u Prečkom, na goloj ledini prespavali noć.
Sutradan, 19. svibnja, oko 19.00 sati krenuli smo iz Bjelovara za Viroviticu. Cijelo vrijeme boravka u Bjelovaru, a niti na putu za Viroviticu nismo dobili ništa od hrane. Pregladnjeli i iscrpljeni, i na putu prema Virovitici stalno smo prolazili pored brojnih mrtvih tijela zarobljenika iz kolona koje su istim putem prošle prije naše. Malodušnost koja nas je uvijek iznova obuzimala pri pogledu na brojne leševe, crne slutnje glede konačnog ishoda našeg putovanja bili su itekako dobri saveznici premorenosti, gladi, boleštinama koje su se sve češće javljale, te okrutnosti sprovodnika na tom krvavom putu, na kojemu se je i naša kolona sve više osipala (...)

Post je objavljen 15.05.2005. u 08:00 sati.