Pregled posta

JAKOVLJE - STUBIČKE TOPLICE

Jutros sam vrlo rano krenuo. Tako se živi kod tete Jelke. Darko ide na posao već u pola šest, Miro na faks u Zagrebu u šest, a Kruno, prije nego što krene na posao u 6,30 sati, najprije skoči u obližnju trgovinu baki po novine, jer ne mogu zamisliti jutro bez novina.
Jutarnja kavica, pusica, doviđenja i hvala teta, bok Kruno. Žao mi je što se nisam pozdravio sa Darkom i Mirom. To činim ovim putem, jer je blogovska obitelj porasla za četiri nova člana.

PARK UMJETNOSTI

Najprije svratih u dvorac Jakovlje. Nekad se ovdje lijepo živjelo i stvaralo. Gračan, Vuco, Petrić, Đuzel... Sjećam se, prije ohohohooo godina ovdje se peklo janje i pilo dobro vino. Slučajno se zbilo da se igrala se finalna nogometna utakmica Jugokupa, Hajduk – Vardar. I kako to biva kad se muški skupe, organizirala se laka kladionica. Kladilo se na rezultat. Ne znam tko se na što kladio, ali ja sam uplatio ondašnjih 20 dinara, da se ne razlikuješ od nas, kako je rekao Bobo Praljak (ne volim kocku i nikad se ne kladim, ne igram loto i ne kartam). Kladio sam se na dva rezultata. 17 : 6 za Hajduka i, čini mi se, 15 : 8 za Vardara. Praljak me zezao da sam odabrao nemoguće rezultate, a ja sam upitao zašto nemoguće. Zato što su takvi rezultati vrlo rijetki. Možda je danas taj rijedak dan, rekao sam. Klopali smo janjetinu, kad je utakmica počela. Praljak me i dalje zezao da sam se glupo kladio. E, onda sam ga navukao. Rekao sam mu da ću pogoditi oba rezultata. Pa to je nemoguće! Uskliknuo je Bobo. Jedan možeš, priznajem, ali dva?! Ti nisi normalan. I tako, mic po mic ja se s Praljkom okladim da ću pogoditi oba rezultata. Kad smo se rukovali u znak potvrde oklade, izvadio sam deset dinara i dao mu. Primio je lovu, a onda skužio da sam se samo šalio. Bobo, kad upadne u logička stanja, sve analizira ozbiljno, baš kao svaki pravi matematičar. Znao sam za tu njegovu vrlinu, pa sam ga navukao.
Jutros nema nikoga u dvorcu. Okolo, u parku bude se skulpture u rosi i ja ih pokušavam fotografirati, e ne biste uživali u spoju prirode i umjetnosti.

DO JAJA!
Poslije se uputih prema Stubičkim toplicama preko Kraljeva Vrha. Putem fotografiram zanimljivosti, kad odjednom – panika. Neka koka, kad me ugledala, odmah je snijela jaje, pa se raskokodakala, e ne bih li ja to obznanio cijelom Internet svijetu. Pozdravih ukućane. Nekako mi nisu bili skloni. Dok sam ih nagovarao, nazvao je Dario i ja mu ispričah muke po Kemi. Kad završismo razgovor, gazda je pristao da uslikam jaje, valjda potaknut autoritetom Darija, ali nikaj više. Gore, u kokošinjcu su tri gnijezda u kojima tri koke nose jaja. Najprije uslikah gnijezdo s više jaja, koje je snijela druga koka, a onda sam se posvetio izboru umjetničkog kadra da snimim glasno jaje, kako sam ga nazvao. Opipao sam ga i zaista je bio toplo. Kad sam završio operaciju jaje, upitah gazdu zašto kod jedne koke ima više jaja, što ste mogli zapaziti na slikama, a kad druge jedno.
Joj, bu i kod ove više, ali je jučer pevac više pažnje posvećivao ovoj grahorki, neg ovoj žutoj.
Poslije uslikah dedu, baku i unuka. Nisu mi htjeli reći kak se zovu, al bumo svakak rekli kćerki da nas pogleda na Internetu. Oprostismo se i krenuh dalje.

NIKICA
U Kraljevom vrhu živi više od dvadeset godina moj dobar znanac Nikica Mihaljević. Nisam ga vidio 20 godina, pa svratih i do njega. Nikica i ja radili smo skupa u redakciji Oka. On je pjesnik, pripovjedač, kritičar, esejist i uvjereni ljevičar, što meni u principu ne smeta. Uopće, ne smetaju me ni ljevičari, ni desničari dok smo na razini verbalnih, da ne kažem teoretskih naklapanja. Ali kad zbog tih uvjerenja počni ozbiljni sukobi, onda ne volim ni jedne, ni druge. Jebe mi se za njih!
No, s Nikicom se dade razgovarati mirno. Bez nadvikavanja. Pažljivo sluša sugovornikove argumente i razložno iznosi svoje. I, mogu reći, tako je ugodno razgovarati čak i o politici, koju inače ne volim.
Nikica se iznenadio kad me ugledao. Najprije me nije prepoznao, a onda mu se lice razvuklo u iskren lijevi osmijeh, koji je zapravo isti kao onaj desni, dakle – ljudski. Pozvao me u kuću. Demonstrirao sam mu kako radi ovaj blogovski svijet i čini mi se da sam ga uspio nagovoriti da nam se približi, ali bez politike. Recimo, nek piše o tome kako živi nezaposleni književnik u selu, s nekoliko urednih gredica povrća.
Sin mu je vršnjak moje kćerke Une. Nisam ga imao sreće upoznati, kao ni ženu, koja radi u Zagrebu. Upoznah mu majku, blijedu staricu koja je sjedila ispred TV ekrana, gledala ono što je gledala i slušala kako nas dvojica razgovaramo.
Poslije uslikah Nikicu u dvorištu. Inzistirao je da se na fotosu vide dvije lipe. Jedna je ženska lipa, to je ona prva s njegove lijeve strane, jer simbolizira njegovu ženu, a druga lipa je zapravo lipac, budući da predstavlja Nikicu.

UMALO KUPANJE U POTOČIĆU MALENOM
U želji da fotografski prenesem sve što vidjeh, negdje u podsljemenskoj šumi ugledah potočić maleni. Spustih se dolje, zauzeh pozu, e ne bi li uživali i opalih sliku. I to dva puta za svaki slučaj. Kad sam se iz čučečeg stava dizao, zanio me ruksak, pa sam završio s lijevom nogom u vodi. Zahvaljujući Blogomobilu, dakle mome štapu, uspio sam ostati suh. Da nije bilo Blogomobila, ispružio bih se sa svih svojih 185 cm u plitkom potočiću malenom.

LOPOV LEPTIR
Poslije sam uhvatio jednog leptira kako krade pelud s nekog šumskog cvijeta. Naravno i njega fotografirah u inkriminiranom djelu. Nažalost, kao što mi nije uspjelo poslati fotografiju potočića, tako mi nije uspjelo poslati ni leptira lopova. To će učiniti Dario kad dođe. Unatoč ljutnji što mi nije uspjelo poslati sliku u svijet, odlučih lopova prijaviti nadležnim organima gonjenja, a ovim putem obavještavam i samog šefa Uskoka da fotos postoji, pa neka poduzme odgovarajuće mjere. Naime, kradući pelud sa šumskih cvjetova, leptir potiče seksualni život bilja, što bi među našom djecom moglo pobuditi neke možda nečasne misli, pa se svi upute u vrtove i parkove i prstićima počnu poticati oplodnju raznih seksualno nadraženih ruža, tulipana, mačuhica i ostalih voćaka.

STOTKA JE TU
I baš kad sam bio u selu Strmec, primjetih na svome GPS uređaju da sam prevalio punih sto kilometara. Naslonih Blogomobil na uz ogradu i tako označih povijesno mjesto. Usput digoh desnu nogu, kao pas, ali sam zaboravio otkopčati šlic!
I odmah smislih da se tu postavi spomen ploča na kojoj će pisati da se ploča podiže u čast itd. Koji je na ovom povijesnom mjestu otpješačio prvih sto, od predviđenih osam tisuća kilometara. Smislih i stih za ploču, pa molim nadležne da zapišu ovaj dvostih, inspiriran pjesmom Ivana Gorana Kovačića: U planini mrkoj, nek mi bude Blog/ Tu sam ostavio dio srca svog!
U obližnjem kafiću počastih se duplom kavom i, naravno, dva multivitaminska soka. Pritom ljupku konobaricu počastih dobrom napojnicom.

CVIJEĆE ZA DAME
Dvadesetak metara dalje, snimih prodavačicu cvijeća. U raznobojnom ambijentu svakojakih cvjetova. Naravno, sve te cvjetove upućujem dražesnim blogericama, a naročitu gđi Dvornik, jer će joj cvijeće trebati za uređenje svoga virtualnog stana.

Danas sam, kao i jučer, prešao 16 kilometara, što ukupno iznosi točno 107. Dario, uzeo si mi dva kilometra. I to ona najlakša.

A sad pravac Oroslavlje, Veliko Trgovišće i Kraljevec na Sutli.

Post je objavljen 14.05.2005. u 07:30 sati.