I mislim si, ili volim misliti tako, da sam bolji od toga i da sam naučio iz prošlosti, ali ipak, ono dijete, onaj klipan urla u meni i želi van. Jedan Tyler Durden se stvara u meni i se manifestira se sada malim bljeskovima svakim danom. Ako poludim, znati ću zašto. A ako pretjerujem, neću znat stati.
Zamišljam si, a ako ne, trebao bi...
Sada pišem pjesme, scenarije, radim sve ono što smatram kreativnim, da znam da sam još uvijek ja. Ne želim hodat sitan ispod zvijezda...
Stvaram si viziju onoga što mislim da želim i pitam se dali to zbilja želim ili ću to htjeti samo dok to ne dobijem? Ja sam jedno razmaženo derište.
I prokleto sam nesiguran. A dok nisam ponašam se onako kako se nebi htjeo ponašati. Odvratno, zar ne? Bježati od sebe kad samo želimo doći dovoljno blizu da si kažemo da je sve uredu, i da se nemoram bojati.
Luie Armstrong ima pjesmu. Kaže «give me a kiss to build a dream on». Trebam taj poljubac. Trebam ruku koja će me gurnuti preko ruba. Da vidim koliko daleko mogu doći. Trebalo bi biti moćno ali jednostavno, kao poljubac ali snažnije, šamar, udarac...
I sada čitam ovo i pitam se, dali ja previše razmišljam?
Zamišljam si, a ako ne, trebao bi...
Post je objavljen 14.05.2005. u 02:54 sati.