strah me zaklopiti oči..jer znam da ću imati noćne more...moja svakodnevica..probuditi se i moliti Boga da ti da barem trenutak sreće, da konačno ne misliš da si potratio život bezveze...i kad ti bude žao da nekome daš podršku kad mu je teško..a taj netko ti kasnije jedva uputi koju riječ..pa se pitaš gdje si pogriješio??? i kao da te nema..da ne postojiš..da te ne vide i da samo što ne uspiju proći kroz tebe..što da te razveseli?? ponekda ti se vrišti: 'hej ljudi, tu sam! i ja sam biće od krvi i mesa! i ja sam jedan od vas!!' ali, nitko te ne čuje..i kada fucking ideš spavati i kada ti fucking san neide na oči jer te muči sadašnjost koja je posve drugačija nego je bila prije samo kakvih mjesec dana..i nemožeš se priviknuti na nove spoznaje..nova poznanstva..guraš ljude od sebe i neželiš im dopustiti da prodru u tvoju unutrašnjost, nedaš im da te upoznaju..kada te grle nečije ruke, ili ljube nečije usne, a ti si hladan..ukočen..i radiš to sve nekako preko volje..da udovoljiš onom drugom..jer ti sam nisi toliko važan..i najradije bi se sakrio pod stakleno zvono i tamo u mraku proživio ostatak života koji ti je tako odvratan i nemožeš uopće vjerovati da je tvoj, jer ste toliko različiti..i kada ti fale stare stvari..ljudi koje si možda jednom napustio, koje si prevario ili povrijedio..kada razmišljaš jesu li ti ikada oprostili ili se i dan danas tvojeg imena sjećaju s gorčinom..kada se sjetiš svih lijepih trenutaka s osobom koju nikada u životu nećeš vidjeti jer živi na drugom kraju svijeta..a uspomene su neizbrisive..i proganja te to..jer želiš još samo jedan trenutak..pa da traje vječno..i zašto uopće doživjeti nešto lijepo, imati neku uspomenu kad sve što je lijepo završava...i više se ne vrati..i opet ostaješ sam..i tužan..i odlazi ti vjera..i ponekad se pitaš postoji li uopće Bog? dali gleda kako patiš i ne pomakne prstom..tužno je..misliti na taj način..ali, neki puta drugog izlaza nema..i kada ne vidiš znakove koji će popraviti situaciju na bolje, jeli onda zauvijek nestala nada ili je ipak ima? dali se i nakon par godina možeš nadati da će se vratiti sreća koja te napustila..hmmm...i polako odlaziš..i gubiš neki svoj smisao koji te obilježavao..i nije ni čudo što te nitko ne prepoznaje..što prolaze kroz tebe kao da i ne postojiš..ostaje samo tvoje tijelo..neka s njim rade što hoće..ali, dušu nitko nikada neće dobiti..kad je više ni nema..
Post je objavljen 13.05.2005. u 23:45 sati.