Gdje sam bila, što sam radila – krumpire čupala, travu sadila. Vidjevši da je vrag odnio šalu, obukoh svoje specijalno Modesti-maskirno odjelo(slovo M na prsima se prsi), namrčih ratničkim bojama lice svoje i pređoh u -ilegalu.
Odlučna pretresti svaki kutak zemlje ove, uputih se pješimice selom, gradom, drumom, zrakom, ravno i neravno, prijeko i popreko, verući se na svaku čuku, osvajajući svaku kotu, bacajući oko svoje sokolovo krajolikom Naše Lijepe pucajućim pogledima i vatrenim oružjima sve u potrazi za tim Olujnim, prekobrojnim, krvožednim, omraženim, od delCarle Ponte di Zotta traženim – ratnim zločincima.
I evo nakon tih unerground-nih deset dana, ovako iscrpljena, ogladnila, okupana znojem i Palmolive bademoil foam bathom vratih se doma sa ratničkim izvještajem! Sve prevrnuh, sve okrenuh, sve čizmom zgazih (jer svakog što na putu za EU nam stoji zgazit treba ko´buba-švabu) – ali niti jednog jedinog od tih nepoznatih zločinaca ne nađoh! A u pi… materinu! Dobro su se skrili.
Vidjevši da u dvorištu tuđem skrivača nema - odlučih se na drastične mjere. U vlastitom dvorištu tražiti treba, jer sumnjati u sve i sva se mora – a prvenstveno u sebe sama. I dalje teško oboružana, očiju krvavih upadoh u vlastito dvorište: Baba! Vamo dođi! – nemilosrdno dreknem ja. Baba: E, ćerce – dis´? Modesti: Nemoj ti men´dis´- nego govori! Govori! Priznaj da si ga TI sakrila! Ti si GA sakrila i niko drugi! Ti si sakrila Gotovinu! Baba: Hi-hi, a bićeda jesan! Eno ga se sakrija pod postejon mi, udma uz posudu! Modesti: Onu plavu na cvitiće? Baba: Dakuće, ma ne znan jel´preživija, biće ga ozgora stislo, hi-hi! Modesti: I ti se baba time hvališ!?! I ti si onda sudionik zločinačkog poduhvata! Ti si suučesnik u skrivanju ratnih zločinaca jes´čula!?! Baba: Jebeme se! Nek i mene vodu u HAK! Modesti: Dobroje baba. Još nećemo zvat vučnu službu. Hi-hi!
PS. u nastavku tekstić koji je trebao izaći prije desetak dana, ali nema veze može i sad…