Pregled posta

leti, leti, leti...

- lastavice, gdje si bila?
- u dalekom svijetu.
- a što si nam donijela?
- proljeće na repu.
- a kako si putovala?
- u kabini aviona.
- koliko te put stajao?
- oko dva tri miliona.
- a gdje ćeš sad stanovati?
- tu pod krovom.
- jel u onom starom stanu?
- ne, u novom.



ili tako nekako...
pisao je grigor vitez.
izvalila sam ovo napamet, pa možbit čovjek i nije baš tako napisao, ali to sad i nije bitno.

u ovom smrdljivom gradu čovjek uopće ne može skontati što se to sve mijenja s proljećem.
...ako baš ne živi na obroncima medvednice...
ili na klupi u nekom parku.
recimo - maksimiru.

užas.

neki dan skoknuh malo do samobora.
žderem tamo famozne samoborske kremšnite - koje zapravo i nisu čemu - ili sam ja izabrala krivu slastičarnu (ko zna - možda je slastičar zapravo neki šipac, a ne samoborček - ne bi me čudilo) i tako sjedim vani s legicama i prodajemo zjake.
mulimo.

i jedna od njih samo odjednom uskliknu:
"jao, vidi lastavice!"

i vidimo lastavice.
u niskom letu.
stari bi rekli (a i ja bih rekla, iako nisam baš tako stara) - najavljuju kišu.

i zapravo - to je ono što sam htjela reći.
moja "gradska prijateljica" se oduševila kad je vidila lastavice.

a ja sam se zamislila jer sam uzimala sve to nekako zdravo za gotovo.
lastavice dođu. i odu.
i rode isto.
i jaglac. i šafran. i visibaba.

i sve je to viđeno onoliko puta koliko imam godina, minus onoliko godina koliko sam u ovom smrdljivom gradu.
i isto toliko puta me iznova razveselilo.

a to mi nije ni došlo do mozga dok nisam prodala zjaku u samoboru.

vamo na asfaltu samo možeš viditi pokojeg vrapca i one sive leteće štakore pune tekuti i ko zna čega ne, kojima u pravilu fali najmanje jedan prst..
ogavno.

kad odem u penziju, definitivno ću živjeti negdje daleko od asfalta i visokih zgradurina.
obećajem.