E da, petak 13-ti. Meni dan kao i svaki drugi, bar u zadnjih par godina. Ove godine...još ćemo vidjeti.
Jedino šta mi povezuje te petke je uspomena na djetinjstvo i izraz lica mog oca koji iz dna duše, bolje rečeno, cijelim svojim tjelom mrzi ali, doslovno mrzi petak i još ako je 13-ti onda je to dobitna kombinacija. Nekako nam se uvijek poklopilo da na taj datum idemo na put kod rodbine udaljene par sati autom. Kako je to bilo prije dvadesetak godina i mi smo imali krntiju čija je jedina sličnost sa današnjim autima volan, 4 sjedala i poneki retrovizor. Jad, čemer i tuga...
Pripreme za put su trajala par dana jer ipak valja nahraniti i zabaviti dvoje djeca, a oni su na putu uvijek gladni. Kad se sjetim da bi u prvih sat vremena vožnje pojela 2-3 sendviča sa Zdenka sirom, popila par tetrapakića Dvojnog C i bila sva uzbuđena kao da idem na drugi kraj svijeta. E da to su bila bezbrižna vremena... Za nas djecu, ali za oca nikako...on je znao šta slijedi. Znao je da će nekom od te silne hrane pozlit pa će morati stati, znao da će netko od silne tekućine htjet ići na wc pa će morati stati, a znao je i da će se kad tad naša krntija početi dimiti pa će isto tako morati stati, ali ovaj put na duže vrijeme. To bi se i dogodilo... Nije bilo petka 13-tog da naš ljubimac nije pregorio, da mi ne bi čekali nekog da dođe po nas i da otac ne bi opsovao sve šta se u tom trenutku dalo opsovati.
Eto tako je prije izgledao moj petak 13-ti, a sad... nemam auto i nemam djece tako da mi se ništa takvo ne može dogoditi, još neko vrijeme. Bit će ovo dobar petak 13-ti...
Post je objavljen 13.05.2005. u 12:03 sati.