Bar mislim da ima plave oči. Nisam je dobro vidjela. Nisam dobro vidjela njene tople oči jer su bile sakrivene iza naočala. I pričale smo. I pile kavu i mineralnu. Ogovarale ostale blogerice. Ma možte si misliti. Nije to naš stil. Pričale smo svoje priče. Ovaj puta istinite. Ne ovu uljuđenu verziju za blogovsku javnost.
Malo sam jurila amo tamo i kao da sam došla do pravog mjesta. A kao i da nisam. Sunčeko je veselo sjalo, a Lagano Plavi je držao gotovo cijeli dan...
Još sije. Malo je prehladno da izađem na terasu i odem po možda pola litre mineralne. I jesam....Čak sam danas vježbala.
Razmišljam o stvarima i svijetu. Kako je nekim sve Bogom dano, a opet imaju nesreću. A neki opet imaju veliku sreću. Riskiraju i stvore tu ogromnu srećicu.
I opet sam gledala njene oči i kroz daljinu mi je dopirala njena priča, koja da samo mi malo zaiskre oči bi mogla biti moja. Ne posve, ali skoro.
Kada ću konačno otopiti tu polovicu svoga srca. Kada ću konačno onima koji se hvale porijeklom ili ne znam čime sve ne reći: Da imali ste sreću i Hvala Bogu, a ja sam sve izborila sama. Pa čak i osmijeh. Riječ koju mi vrli čitaoci spočitavaju.
Kažu da puno pišem, a kako ne bi. Sve je više događaja, sve je više ljudi u mom životu. Odlazaka dolazaka.... A neka....
A ipak, prva slijedeća zarada ide na Givenchievu Veoma neodoljivu. Taj mi parfem liječi dušu.
A ipak mi je žao što nisam danas Kemi platila kavu....a baš mi je žao....
Post je objavljen 12.05.2005. u 20:37 sati.