Predavanja na četvrtoj godini faksa, profesor ulazi (uvaženi E.Kazaz), vječito zapaljena cigara u njegovoj lijevoj ruci svojim dimom grize mu oči, te tako njegovu koncentraciju remeti i primorava ga da desnom rukom skine naočale i obriše suze u očima. Počinje svoje obraćanje nama, običnim smrtnicima, riječima: "Šta ima, mala raja, mala-raja, hah?" I hajde (u srednjoj školi makar ima ona psihološka pauza da profa upiše čas) on ti fino odmah iz neba pa u rebra! "Ko ovdje piše?" Ja onako iznenađen, skoro kao kakav krivac naćulim uši i lomim se - ako mu kažem da sam to ja tražit će i očekivati mnogo od mene na ispitu, a ako ne kažem ionako će već skontaat! "To bih bio ja!" - to sam rekao tako brzo da ni sam nisam čuo... "A ti si znači pjesnik..." A mene kao da neko opali šamarom, u njegovu sam glasu prepoznao ironični ton, rekoh: "Ne vrijeđajte profesore..."
...
Šta hoću reći?
Pa neki ljudi misle da ako pišeš da ustvari pišeš jer želiš da te oplemene titulom. Pa postaneš pjesnik (čije si mnoge predstavnike psovao kad dođe lektira u školi). Ako ima iko da više i bjesomučnije bježi od te titule neka mi se javi... Da uznadem da nisam nenormalan.
U autobiografiji moje druge zbirke poezije stoji:
- Rođen sam u ... a sad živim u ... i kad ću umrijeti ne znam!
Ne volim i to kad pročitam kako je na neke pjesnike ili općenito pisce odlučujući, definitivni, najveći, ključni, snažan... uticaj izvršio nekakav savremenik ili prethodnik. A onda u biografijama čitaš nešto tipa: Rođen je tu i tu, napisao je to i to> službovao tu i tu i umro tu i tu te i te godine
Ne bih da upadam u te kalupe, aršine, kanone...blablabla
Post je objavljen 27.06.2004. u 20:52 sati.