Jedan je post jedne od najčitanijih blogerica (sudeći po komentarima) podigao priličnu prašinu. Možda mu je to i bila svrha…tko zna. Pročitavši tekst i meni se digao tlak , pa sam ga isprintala i kroz sat-dva pročitala još jednom , mirnije .
Ono što moram/želim reći je da ljubav doista ne bira godine ,da se ljubav ne traži, ona se jednostavno dogodi. Da ne treba ljudima pripisivati etikete ovakve ili onakve, zato što nisu imali sreće ili hrabrosti upoznati i prepoznati svoju ljubav. Ne dolazi vrijeme ljubavi svakome u istom životnom dobu. Nekome je vrijeme za brak sa 20, nekome sa 50, nekome nikada Nije svatko za sve i nije sve za svakog.
„Što to ona bira i što to ona sa trideset i kusur više uopće može birati osim boje pločica u kuhinji?“ Može birati ljubavnike,može birati putovanja, može birati prijatelje, može birati obrazovanje, može birati poslove, može birati poslodavce, može birati svoj život, može birati sve, a i ne mora ništa. Možda ni ne želi birati ili prebirati.
Bilo je ljubavi u mom životu, velikih, bilo ih je i u njegovom, sigurno, no ni nijedna od tih nije bila dovoljna da bi prerasla u životno partnerstvo. Dok se nismo sreli nas dvoje, promatrali, promatrali (ne procjenjivali ni ocjenjivali) neko vrijeme ,a kad smo krenuli, pokrenulo se sve. Bila je to duboka i intenzivna potreba za pripadanjem, za davanjem sebe drugoj osobi. I nakon samo 20 dana me zaprosio. Bilo je to prošle jeseni, ja sam imala 38, on 45 godina. Svi nam od prvog trenutka govore kako smo zgodan par, čak je i svećenik na zaručničkom tečaju rekao „prekrasno“, samo nama :-).
Zašli smo u četvrti bračni mjesec i sretni smo, nekad malo više ,nekad malo manje, kako to već u životu biva...ali smo sigurni da je to ta Ljubav.
Post je objavljen 12.05.2005. u 14:55 sati.