Na vrh jezika naziv je natječaja za poeziju kojega zajedničkim snagama organiziraju Vijenac i AGM, a među najdojmljivijim poetskim uratcima dosad objavljenim, po mom skromnom sudu, oni su 30-godišnjeg Hrvoja Jurića.
Pa kaže:
točka
nema ničeg okruglijeg i punijeg od točke koju udariš
na pisaćoj mašini. primjerice, kada dovršavaš pismo
ili pjesmu, svejedno. tastatura kompjutera ni u kojem
slučaju nije tomu ravna. pripisujem to slasti pogreške.
naivnosti i odgovornosti s kojima se to čini. - nekad
tako sjednem za mašinu i usdarim točku. samo točku.
tek tako. i osjećam da sam nešto napravio. da je nešto
zaključeno: bijelost papira, praznost smisla, jutarnje
nezadovoljstvo. ali je tu, postoji, gotovo. bez viška i
manjka. suočeno. pa onda točka iza točke, da ne bi
kasnije bilo... pa onda točka iza dvije točke: da se ne
bi nešto izostavilo. pa onda točka iza točke. uzvik
suzdržavanja. ali uvijek kao nekakav zaključak:
spomenik malim stvarima koje život čine ljepšim. (ko-
je o toj točki vise, koje postoje tek u njoj i koje tu
točku iznutra napinju da bi je uopće bilo.)
glas
na sprovodima šutimo: tamo gdje bismo trebali na
sav glas zahvaljivati bogu na ponudi vječnog života ili
proklinjati crnu zemlju. u crkvama šapućemo ili
molimo u zboru, kao da netko ne smije čuti da smo
ljudi jednako kao i dva koraka izvan hrama. u bol-
ničkim čekaonicama stišavamo glas i umišljamo da
nam tako polazi za rukom sakriti se od bolesti i vlasti-
tog straha. u školi i vojsci progavaramo tek kada nas
nešto pitaju,. na poslu ili klimamo glavom ili vičemo,
ovisno o poziciji. čak i glasnogovornici govore nekako
tiho, mumljaju u bradu, ili pak iz njih odjekuju glaso-
vi nekih drugih ljudi. i nitko neće (ili ne može) reći
ono što je već svima jasno: glas nam služi sao da bis-
mo mogli biti ušutkani.