U šumi Striborovoj je bilo nešto neobićno tog jutra. U strepnji prilazih prozoru i otvaram ga.... PAS MATER, nema više oblaka! Sad će opet vrućina! No dobro, to se moralo kad tad dogodit, pa nećemo plakat...samo opsovat dva-tri puta i smirit se. Mater i Ćaća su već išli na posao, brat i sestra još spavaju ka topovi. Ja se oblačim i oderem po kutije keksa i iden van. Faks - standardno dosadan - premotaj. Dakle, sad sam opet kući, još umorniji nego kad sam se probudio. Opet sam sam u stanu, pošto je bratu i sestri škola popodne i šta drugo nego raspalit muziku na winampu sa uključenim random odabirom. Tada uleti ljubavna, dirljiva pjesma...iako sam je već par puta čuo, ovaj put me natjerala na razmišljanje. Nije sigurno najdubokoumnija pjesma ali sigurno je dirljiva. I tako se ovaj čangrizavac zamislio oko fenomena zvanog ljubav. Toliko opjevanog i proslavljenog osječaja. Iako sam pisao masu ljubavnih pjesama (što na gitari, što na papiru), sve su one bile tužne, bez happy enda. Takva je bila i ova koju sam slušao. I zapitah se ja onda - jesam li ja ikad doživio taj osječaj? Čak i ne vjerujem da jesam. Mnoge cure su mi "zgodne" i povalja bi se u slamu s njima bilo kad, ali ne bi me bilo briga da ih više ne vidim. Bile su tri-četiri cure koje su mi se stvarno sviđale i zbog kojih sam se osječao onako kako bi to trebao netko tko je "zaljubljen", ali ja ipak to nisam bio. Kod nijedne me to nije držalo duže od 4-5 dana, da bi me zatim opet počea bolit ku... di su i šta se s njima dešava. Prema curama s kojima sam bio nisam ništa osječao ništa "uzvišeno". Dakle, to ne može biti "to". Opasna je ta ljubav, spizdila je mnoge ljude...mislim....kad nekoga voliš, nije baš izgledno da će ta osoba volit baš tebe, nego nekog drugog, vjerojatno nekog ljigavca, a uostalom u ljude u koje se čovjek zaljubi budu uglavnom već "zauzeti" pa se moš je... Pa čak i ako je ljubav uzvračena to ne mora biti garancija za sreću. Dapače, uzvraćena ljubav može biti gora od neuzvraćene. Dakle, to mi se sve čini kao riskantan biznis.Ljubav je poput košnice. Da bi došao do slatkog meda moraš riskirati bolne ubode pčela (kako li sam samo ja dubokouman).Ali ipak, ništa dobro na ovom svijetu ne dolazi bez rizika, pa možda je onda ipak i dobra stvar letat ko bumbar poput onoga lika iz zadnja dva posta. Sreća prati hrabre, kažu. Pa možda je vrijeme da postanemo hrabri. Eto ja opet utonuo u filozofiju. Već sam sam sebi posta dosadan. Neću dalje pričat što se događalo taj dan, jer ionako nema bogzna šta. Prenio sam ćaći neke pločice, malo svirucka, učia za vražje ispite i iša leč spreman za nove sutrašnje poraze. Evo i teksta pjesme koji je odgovoran za cijelu ovu dosadu od posta.
I POLAKO BOLUJEM
Zid na kojoj sam ispisao ono "Volim je"
odavno je izblijedio
prve kiše su stigle sve u vodu palo je
sve ono što sam snivao
I polako bolujem
i kako to da sakrijem
kako da se radujem
radujem zbog nas...
Orah u kojeg sam urezao ljubav su posjekli
onog jutra kada sam došao po nju
šutke mi je dala do znanja da me ne voli
ja sam krijući oči stajao na pločniku
I polako bolujem
i kako to da sakrijem
kako da se radujem
radujem zbog nas...
Odlična pjesma, nabavite CD ako možete (Osmi Putnik, naravno)
Post je objavljen 12.05.2005. u 09:18 sati.