Utorak navecer... ja kod dragog, gledamo televiziju, zajebavamo se... Odjednom, zvoni mi mobitel, zove stara. Pita kad cu doci da prosecem Taru i usput mi kaze da se ne prepadnem, da nam je ispred zgrade sve puno murje. Pitam sto je bilo. Veli da je umro susjed. Pitam zbog cegs. Nece mi nista govoriti, kaze, pricati cemo kad dodjem doma. U panici, dizem dragog, idemo prema meni doma. Dolazimo pred zgradu, sve puno murje. Ulazim u stan, Tara me veselo docekuje i vodim je van. Pred ulazom sretnem decke iz zgrade. Pitaju me jel znam sto je bilo, velim ne znam, samo znam da je umro susjed. Cemu toliko murje, ne znam niti sama. Odjednom se pred ulazom zaustavljaju mrtvacka kola. Vade lijes. Maknem se sa Tarom da propustim ljude, racunam koliko imaju vremena doci do gore, staviti susjeda u lijes i vratiti se natrag. Na veliku zalost, racunam da imam dovoljno vremena uci u stan i ne vidjeti nista. Ulazim u stubiste. Prelazim prvo stepeniste. Silaze ljudi. Prvo dvojca, zatim dvojca koji u nekom plasticnom stoljnjaku (ili kako se to vec zove) nose susjeda. Pokusavam maknuti pogled, ali ne mogu. Zivio je kat iznad mene punih 23 godine... kazu mi baka i dulje, samo se ja jos nisam rodila..
Dolazim doma u soku. Skuzim da sam ostala bez cigareta. Opet uzimam Taru, idemo do kioska. Vracam se natrag, srecem murjaka ispred zgrade. Zica me vatre. Palim i ja cigaretu i pitam ga sto se tocno dogodilo. Kaze samoubojstvo, ali neko sumnjivo samoubojstvo. Imao je plasticnu vrecicu na glavi, svezanu spagom oko vrata. Cudno im je da se sam ubio na takav nacin. Pita me gdje ja zivim. Rekoh - kat ispod njega. Gasim cigaretu, idem u stan.
Dolazim jucer na posao. Usred sastanka, zove me stara. Da neka dodjem doma sto prije, policija ce doci kod nas da damo izjave.
Zurim doma. Dolazim istovremeno kad i murja. Sjedaju, ponudim im kavu, sok. Pitaju jesmo li stogod neobicno primjetili .Rekoh nisam. Stara veli da je cula da se svadja sa nekime zadnje dane. Sto joj je cudno jer jer zivio sam.
Kad smo ga zadnji puta vidjeli? Rekoh, u ponedjeljak, taman sam isla na faks, pricali smo u stubistu. Kako mi se cinio? Rekoh, uvijek je bio veseljak, tako da mi je jos cudnije da se ubio. Pricali smo malo o vremenu, pitao me je kako mi je na faksu i poslu i tako.
Pitamo cemu sve to. Kaze - vjerojatno nije samoubojstvo. Vjerojatno ga je netko ubio.
Zatvaram oci. Ne mogu vjerovati da je po stubistu po kojem se ja svaki dan penjem i spustam hodao i ubojica. Ubojica mog susjeda.
Uzimaju nam otiske prstiju. Govorimo im kako nitko od stanara nije dolazio kod njega, kao sto mi ostali susjedi znamo doci jedni kod drugih na kavu. Pitaju je li bio povucen. Je, odgovaramo. Ali je uvijek bio dobre volje. Veseljak. Za popricati, za zafrkavati se. Pun energije.
Jucer navecer idem prosetati Taru. Spustam se po stubistu. Na vatrogasnom aparatu primjecujem plasticne rukavice. Vjerojatno su ih zaboravili ovi sa ocevida. Nije mi svejedno kad to vidim.
U strahu spustam se u park. Okrecem se oko sebe.
I dalje ne vjerujem da je neki covjek ubio susjeda u mojoj zgradi. Kat iznad mene.
Post je objavljen 12.05.2005. u 09:04 sati.