Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/blogomobil

Marketing

SAMOBOR - ZAPREŠIĆ, I JOŠ MALO DALJE

Zaprešić mi je gotovo pred očima, još svega tri-četiri kilometra, a ja ojećam kako me ruksak vuče majčici Zemlji. Ponaša se kao da on mene nosi, a ne ja njega.
Naletih na neki potočić maleni koji romantično vijaga kroz plodna polja, ali zato nimalo ugodno ne miriše, Zapravo smrdi toliko da mi se tijelo grči od smrada. Naravno, potočić je malkice nervozan, pa se pjeni od otpadnih voda.
Nije zelen, nego je više spoj nekoliko srodnih boja: hrđe, fekalija i ostalih otpadaka. Otkrih prvog zagađivača bistre Save, hajde da to uslikam. I kliknuh. Baš lijepa slika. Hitam da vam je pošaljem, e ne biste li doživjeli ljepotu prirode i smrad koji potok širi oko sebe.
Da ne bi! Baterija mobitel-foto-aparata se ispraznila. Šteta.
No, ruksak me i dalje vuče k zemlji. Čak su se i sve baterije mojih elektronskih pomagala ispraznile osim one u GPS-u. Pogledah na spravu, kad imam što vidjeti.
Dečko se zaigrao i prešao blizu 38 km. Dakle, ruksak se umorio, pa bi da malo odmori. A do Zaprešića, diskretno mi šapću noge, ima još hoda.

JOŠ O SKELARU
Onaj mi skelar iz Otoka nejde iz glave. Naravno da sam napisao Mudri skelar, kad je doista mudar. Govorim mu o bistroj Savi, koja se svega nekoliko kilometara dalje pretvara u sabrane otpadne vode, dakle koju mi sami zagađujemo, a on će:
- A kaj bi mi to delali, moj gospon? To sve delaju Slovenci. Evo ovdje na skeli je mjerač zagađivanja. I kaj piše na njemu? Šest posto! Ste vidli? Sad znate tko nam ovu lepu bistru Savu zagađuje.
Može bit, kažem mu, ali iza Zagreba je 100 posto zagađena.
- A kaj vam ja znam, moj gospon, ja sam samo obični skelar.
Misleći da Joža, tako mu je ime – Josip, pojma nema o kompjutoru, demonstrirah mu tako da pokazah tekst koji sam napisao na skeli i one fotografije koje snimih.
- Viš, vraga, pa to zaista funkcionira, samo je rekao.
Kad sam odlazio zamolio me adresu Blogomobila. Htio sam mu zapisati, a on će:
- Sam vi recite, bum zapamtil. Pa kad dojdem doma bu mi unučica to otprintala da se dečkima u birtiji pofalim.
Bok, Josipe!

GLAS ZAPREŠIĆA
U Zaprešiću sam imao nekoliko lijepih susreta. Najprije su me neki dečki zuastavili i pitali za odobrenje da me slikaju. Pozirao sam kao pravi. Osmijeh na licu, a u očima optimizam
Dečki mi kažu da su novinari Glasa Zaprešića i darovaše mi prvi broj. Naravno, prolistah još topli prvi broj i iugodno se znenadih novinarskoj darovitosti tih mladića.
Kao što se iznenadih kad saznah da u Zaprešiću nema hotela.
Pa moradoh neplanirano produžiti put.

ČEČI
Čovjek da ne povjeruje! U središtu sretoh Srećka Bogdana, nogometnog trenera o kome sam nedavno pisao. Čeči je trener Inkera, ovogodišnjega nogometnog hita hrvatskoga prvenstva u nogometanju.
Meni je Čeči uvijek bio gala tip. S onim svojim veselim osmjehom i širom otvorenim, dječačkim očima.
Brzo se rastadosmo, jer sam ja bio umoran, a on je žurio prijatelju u posjetu.

SUSRET S NAJBOLJIM HRVATSKIM TAMBURAŠIMA
Na glavom trgu – gužva i tamburanje. Gužva je izborna priredba, a tamburaju Najbolji hrvatski tamburaši. Namjerno prođoh ispred pozornice. Dečki me pozdraviše osmjehom, a ja produžih. Nisam odmakao ni deset metara, kad me zaustavi glas Stanka Šarića, frontmena. Pozdravio me i upitao za pješačko zdravlje. I to putem razglasa. Nisam se htio dovikivati s njim, pa se vratih. Malo me je zekao oko štapa, a ja mu kazah da to nije štap, neGo moje prevozno sredstvo, moj dragi Blogomobil. Našto Stanko pohvali taj moj automobil, jer ne troši ništa benzina.
E, moj Staniša, ne troši benzin, ali zato troši mene.

NAPOKON KREVET
I tako, jedva stigoh do motela Gec u Ivancu podnožju sjevero-zapadne strane Sljemena. Više me podsjeća Na planinarski dom, nego na motel. Naime, morao sam, posljednjih stotinjak metara dobrano zapeti uz strmu cestu da bih došao dp kreveta. A evo s kim dijelim krevet. S haremom različitih elektronskih ljubavnica, isprašnjenih baterija. Žao mi je zbog nekih slika. Kao što je ova jutrošnja: pogled s balkona sobe. Ne vidi se dobro, jer je slikano rano ujutro, dok je sunce spavalo.

Put od Samobora do Zaprešića bio je prilično dug. 43,8 kilometara.

Post je objavljen 12.05.2005. u 07:31 sati.