Gledam ja tu ženu, neću je imenovati, kako sa 34 godine sjedi sama u fotelji, sama ruča, sama liježe u krevet, sama odlazi na posao, uazi u praznu kuću i sama živi taj svoj život.
Pa se pitam...gdje je tu smisao i koja je poanta njenog života?
Odlazak na posao, vraćanje praznoj kući, spavanje u "oneperson" krevetu...
Čemu to ako i sama zna da nakon 34 ide 35, pa 36, pa najednom 46, 56, 66...
Kako netko može svjesno odabrati samoću?
"Ona bira", rekla mi je njena mama.
Što to ona bira i što to ona sa trideset i kusur više uopće može birati osim boje pločica u kuhinji?
Meni su rekli da sam se premlada udala, da sam se trebala "i(z)živit", da sam trebala još tražit, još birat...
Ali ja nisam birala...mene je on pronašao, a odabrala nas je sudbina i zalijepila jedno za drugo kao što se Cijanofixom zalijepe dvije polovice tanjura kad vam pukne.
Jednom davno, u jednom trenutku, jedan dio podijeljen je na pola.
Na muško i žensko.
A 03.06.2001., na Venjerandi u gradu Hvaru te dvije polovice su se ponovno spojile.
Zauvijek.
I u to ne mora nitko vjerovati, dovoljno je da su ta dva dijela, danas cjelina, toga svjesni.
Imajući na umu činjenicu da je život bez ljubavi goli k***, kako onda netko može živjeti bez ljubavi?
Što to taj netko bira?
Želim napomenuti kako ova žena o kojoj govorim ne vjeruje u ovakav oblik sudbine.
Ona samo i dalje čeka onog pravog koji će imati takve oči, takav nos, takve ruke i takve osobine.
I naravno da će "ONO", napraviti pod svijetlom svijeća koje će se razlijevati sobom koja u svom centru ima malenu, starinsku kadu, a sa gramofona će svirat pjesma odabrana samo za taj čin.
Tome će vjerojatno prethoditi brojni kozmetički tretmani i posebno izdanje donjeg rublja, najvjerojatnije marke "Victoria's secret".
Ona još uvijek, sa svoje trideset i četiri godine nije svjesna toga da sex iz bajke ne postoji i da se prvi poljubac ostavlja negdje na zabačenoj, mračnoj klupici, uz more (ako ste dobre sreće).
I nije svjesna toga da se nevinost više ne čuva za prvu bračnu noć, u gorespomenutim uvjetima.
Takav princ o kojem ona sanja ne postoji, već onaj koji vjerojatno godinama korača njenim stopama a da ona toga nije ni svjesna jer uopće ne gleda oko sebe.
Svatko tko joj se približi ima manu.
Nitko nije savršen.
Nitko nije onaj pravi.
A godine prolaze, bore se redaju, gravitacija čini svoje, a ni make-up nije uvijek svemoguć.
I neće proći dug kad će joj poglede upućivati jedino oni stari, ofucani jarci koje je ranio život i učinio ih okrutnim, zviždećim starcima.
Dosta cure iz moje generacije već je udano, velika većina je u vezi godinama, a one slobodne pomalo lovi kriza kako se nikad ni neće "upariti".
Postoji li zaista neka magična brojka do koje se morate "smiriti", "srediti", zaljubiti ili udati?
Ili je to samo fama i mit?
Ili je zaprao istina da ljubav bira i traži dok ne nađe, pa makar i sa 68?
Bilo kako bilo, sto posto sam sigurna da se etikete "stara cura", kad je jednm dobiješ, uistniu teško otarasiti.
Post je objavljen 12.05.2005. u 01:14 sati.