Već dugo vam duuuugo želim pisati o sreći.
Ali eto, naprosto do sad još niste bili te sreće da počastim cijukom one malobrojne koji ipak, odnekud pronađu davež od mojeg bloga. Zapravo, o sreći se može pisati na stotine milih načina jer 100 je sreće začina! Mnogi o njoj već i pišu svakodnevno, što je iskreno za svaku pohvalu To valjda ima značiti da su isti i njeni uživatelji - blaženo im bilo. Ja dakako na sreću i nesreću gledam kao na prolazne intervale iz svog (pomaknutog) kruga primjećivanja (izvan kojeg neka točkica se vazda ruga)
Pa stoga (o)lako zaključujem - u konačnici, sreća , to je samo puka stvar ukusa.
Ukusa? Pa o ukusima se ne raspravlja! Svima je dobro znana fraza uklesana u podsvijest generacija. U podsvjest možda ali ne i u blog naš svagdašnji! Da se razumijemo, ne govorim (samo) o estetskim kriterijima ukusa (premda i oni nekom pričinjavaju (ne)sreću.)
Ukus od sada promatrajte kao termin za privrženost nekom ili nečem, stremljenje u koje ulažemo vlastiti napor i poklanjamo mu pažnju kako bi nas, naše prikriveno biće. ispunilo srećom!
Jednostavno zar ne? Vidite , kada imate tako posložene stvari, što mislite, zbog čega je onda "zabranjeno" raspravljati o ukusima? Pa valjda zbog toga jer se svakom ozbiljnijom raspravom raskrinkava svačiji - put ka sreći- što u društvenim ogledima i porosuđivanjima valjda znači - znam te druškane di si tanak! Stoga rijetkima dajemo takvu privilegiju na raspolaganju - "znanje o našoj sreći", znanje o tankoj crti razgraničenja u nama, razgeraničenja racionalne autocenzure i raspojasanog derišta koje vrišti - želim sve! - sve u ime vlastite sreće!
Pobijte me molim vas, tezama naravno ili ubijte na mah, u pojam, u srrž, u blog...
Odmah, gospodo a može i ...sad....
Post je objavljen 12.05.2005. u 00:33 sati.