Moram reči jer me zaškakljalo pod prstima, a kad već imam mogućnost...
Studio sam stvorila zahvaljujući djevojčicama i djevojkama (sada već studenticama i mladim ženama) koje su počele plesati kod mene. Kad sam odlazila iz voda vođenja po drugim studijima-i krenula u samostalne bile su uz mene, pune želje i upornosti za radom. Gradila sam studio onako kako mislim da treba. Davala im znanje, terminologiju, osjećaj za sve ono što i ja volim uz slobodu da vole i ono što meni nije toliko blisko. Učile su uz mene, pratile kako ja vodim, dodavale svoj stil i način komuniciranja sa polaznicima kad bi započinjale sa prvim koracima kao voditelji. Bile su prepune pitanja i uvijek bi našla vremena i načina kako ih usmjeriti i pomoći im da se što bolje snađu. Nisu prolazile nikakve testove ni kontrole, osim kako da se same snađu kad ih se stavi ispred ljudi i kada polaznike treba motivirati i pokrenuti na rad, ples, i dobiti pozitivnu povratnu informaciju. Ima plesača i plesača. Neki imaju sposobnost biti i voditelji a neki jednostavno ne mogu. To ne umanjuje njihovu vrijednost no opet smatram da nisu svi za sve. Ima plesača koji su dobri, jako dobri i nikad neće biti savršeni ali im zato u pedagoškom i voditeljskom smislu nema pramca u maštovitosti i čaroliji kako natjerati ljude da vježbaju i plešu a da oni ne osjete presiju, već uživanje u radu. Kao što svi plesači znaju, ples jest mazohizam. No, velika je razlika između rekreativaca koji taj mazohizam mogu ili ne moraju izabrati a opet se dobro osjećati u dvorani baratajući plesnim koracima; i profesionalaca koji uživaju u radu i savladavanju koraka i elemenata koji su izazov. Znoj, masnice, padovi normalna su stvar, ali samo za one koji se plesu posvete do krajnjih granica i u potpunosti, jer plesat se ne može na pola. Daj 150% sebe i to će primjetiti svi koji gledaju...
Plesač mora znat biti dio ekipe a isto tako biti i poseban sam za sebe na svoj, jedinstven način... tako gledam i na koreografe i pedagoge.
Post je objavljen 11.05.2005. u 13:00 sati.