Ane voli Baretića i Osmog povjerenika. Vjesnik voli Baretića i O. p. Ali Gospodarica srca moga i ja više volimo Zorana Lazića i Ljeto u gradu.
A zašto?
Zato što je Baretić htio ispričat priču i ispričao je priču. Fino se čita, zgodna ideja, okrećeš stranice, dobro se zabavljaš, stvar ide naprijed, lagano škakljivo, naše domaće (s daškom Života na sjeveru). Super.
Ali onda uzmeš Lazića u ruke.
I vidiš koliko su Baretićevi likovi papirnati, konstruirani. Oni su tu da gone radnju. A Lazićevi su ljudi živi.
Osim toga: Lazić radi što hoće. Ako hoće ispričat priču u kojoj se ništa ne događa, on je ispriča (po meni, te su najteže. Čehov --- ne onaj iz Zvjezdanih staza, Zle jetrve!). Ako hoće rastegnut vrijeme, rastegne ga.
(Ukratko: Baretićevu bi knjigu znao napisat. Lazićevu ne bi.)
...
Ali dalje smo pričali o nedostacima Ljeta u gradu. Zašto je to odlična knjiga, a nije fenomenalna. (Vidite kak se diže letvica?)
Zato što je u Lj u G sve crno. Zato što se Lazićevi ljudi ne mijenjaju, osim fizički i mehanički. Zato što se ne pokušavaju izvući --- samo idu dalje onim putem kojim ih nosi ta poplava.
Da, znam da je u životu tak. Ali ovo je književnost.
Da, znam da je alternativa papirnati roman s tezom, socrealizam, društveni aktivizam. Ali zato je to Teško.
(Ak me zbog ovoga posta ne prime u Lazićev fen klab, ne buju nikad.)
Post je objavljen 27.06.2004. u 01:40 sati.