Umro sam sinoć oko 19 sati i nešto sitno minuta. Nisam osjetio ništa. Samo me preplavio neki fin osjećaj. Ko kad čitaš one sramne priče sa slikama golih teta. U sobu se sjatila čitava familija i počela da kukumače.
"Mamo mamo, crče konj"
"Fala Bogu, vrijeme je bilo" reče mater "Jedna usta manje, i to velika"
"Al mamo pošto će koštat sahrana"
"Pa za ovolikog krkana trebamo i viljuškar iznajmit"
"A kad bi ga kremirali?"
"Najbolje, i to sa čitavom sobom, ionako je svinjac na kvadrat"
"Dobro mamo odo ja čestitku na radio dat"
"I neku finu pjesmu odaberi, možeš onu od Zujfele "Napokon je kuća naša sretna""
"Jes mamo ta je dobra, ja se uvijek na sto popnem kad tu čujem"
"Pa valjda ćeš i sutra na sarani"
Vidi ti njih kako se vesele. Familija ispred kuće zaigra kolo dok bećarac nježno zvoni:
"U mog konja u mog konja ćuna bila mala
u mog konja u mog konja ćuna bila mala
a sada je a sada je zauvjek otpala
a sada je a sada je zauvjek otpala"
Odem brzo po šmajser i počnem da pucam po njima ali njima ništa. Meci ih ne pogađaju a oni se sve više vrte u krug i vrte i vrte i vrte …..i meni se zavrti i ja padoh u nesvijest (mada mi nije bilo jasno kako jer sam ipak mrtav)…………….probudio sam se u znoju……Budilica je aktivirala radio……Pjesma se čula……Napokon je kuća naša sretna…tananana tanana (ovo tananana zamislite ko muziku iz tvajlajt zouna) tanana tanana…..
Post je objavljen 10.05.2005. u 08:35 sati.