Evo uvatilo me nešto večeras i krenila san prekapat po ladicama, vadit stare papire i dnevnike, možda zato šta san svratila na blog od malog pankera pa me to vratilo u ona neka stara vrimena i stara razmišljanja, a možda zato šta se u zadnje vrime osjećan (bezrazložno) prokleto staro, valjada zbog ovog kraja srednje i sve me to malo deprimira...a opet se veselin odlasku u Zagreb, samo pomisao šta ostavljan iza sebe...pa recimo da malo ubija tu iliuziju sretne budućnosti
...i tako san među svim onim smećem, pustim tekstovim pisama od hima, starim fotkama, nekim razmišljanjima, među svim tim san našla jedan tekstić koji me baš zaokupija, napisala san i to ne tako nedavno, možda prije koje dvi godine, ali čini se kao da su prošla stoljeća. e pa taj me tekst vratija u ono doba P.R.D.-a, pisanja NIRVANA po gimaziji, odlazaka u Primošten i nekih starih ideala. pa eto, ispuvala san prašinu s njega, i koga zanima nek čita...
Ide ovako:
ROCK je kao krv na makovima. Ne primječuje se, utapa se u okolinu. Samo lagano, potajno gori. Ali paden li kiša, spere li krv, makovi gube nešto svoje boje, svog sjaja. Postanu blijedi, nevažni. Nema te krvi koja svojim teretom potiče na promjene.
A PUNK? Punk ti je kao krv na bijelim ružama. Dok je na njima gori, izaziva, buni se i živi. Kad krv spere kiša za njom ostaju samo tragovi, izgubljnen ideje. Ubrzo nitko ne primječuje da ga nema. Punk živi u ljudima, s njima se rađa i s njima umire. Živi u nihovim idejama, buntovima. Rock također živi u ljudima. Ali ne umire s njima. On nastavlja živjeti oko nas i u zraku, u svakoj žici gitare, u svakoj ideji, misli. On nije nešto što se može uništiti, nego nešto što živi. I bez njega je sve prazno... I gubi se smisao. I tu nastupa grunge. On je granica. On je kap krvi koja visi s ruba maka i svaki tren će pasti u ponor i nestati. Sve što osjećaš je ta prekrasna vrtoglavica i bol u tebi, koja je tako užasna, ali i prekrasna u isti tren. Iz grungea nema povratka. Ili zauvijek padneš u ponor i nestaneš, ili te spere još jedna kiša promjena i nestaneš u masi drugih nevažnih ljudi. Ili brzo izgoriš ili se polako ugasiš rekao bi Cobain. nema povratka...
Eto, to su bila nekoć moja razmišljanja, tako san doživljavala život oko sebe..
Faza 2 koja je nasljedila, vrlo je lijepo sročena u ovoj nadasve simpatičnoj pjesmici:
PLAVA SUNCA
IZGORJELA KOŽA
MIRIS PRŽENOG MESA
UGLJENASTO KRVAVE MRLJE
PO PROZORSKIM STAKLIMA.
ZRAK PADA PO ŠUPLJIM OČIMA
RAZBIJ MONOTONIJU
UZMI SJEKIRU
POBIJ FAMILIJU!
KRIV JE TAJ VJETAR
ŠTO PUŠE U LICE...
tek san sad skužila da ova pisma ima nekih dodirnih točaka sa Đubrivom, hm... ne znan bi li me to tribalo zabrinit ili šta?
I evo me sad, a šta mi se mota po glavi, iskreno stvaaaaaaaaarno ni ja neman pojma. Mislin da su to trenutno formule iz nuklearne fizike...sutra je test....to je brutalnije od ove pjesmice, virujte mi...shranje.