Evo, danas sam odlučio s vama podijeliti svoj nagrađeni esej iz filozofije. Pomalo je neobičan i možda čak i glup, al eto...
----------------------------------------------------------------------------------------------------
Po povratku u školu nakon višetjednog izbivanja iz školskih klupa, odmah sam dobio zadaću (hvala, profesorice!) koja se, Bogu hvala, zasniva na poznavanju gradiva filozofije.
E, sad, Emocije su mi govorile: „Čovječe, kako se meni ne da ovo pisati! Nemam pojma što da pišem! Trebat će mi sto godina da nešto smislim!“ i slične stvari, a Razum mi je govorio: „Kajuse tupuse, moraš to napisati! Jednostavno moraš i točka! Pa ne bi ti ona to zadala bezveze.“ Na to su Emocije odgovorile: „Ma o čemu ti pričaš, ništa malac ne mora. Jedino što mora je umrijeti!“ Pošto je ta rasprava trajala danima i nikako nisu mogli odlučiti tko je u pravu, zaključili su da im treba arbitraža, pa su zato u pomoć pozvali Volju koja im je rekla: „Dečki! Cure! Daj se malo opustite za početak i poslušajte malo što vam imam za reći. Očito je da ste pretvrdoglavi da biste razmišljali o ičemu i ikome drugom osim o sebi. Zamislite kako se mali Ivan osjeća u trenucima vaših beskonačnih rasprava i svađa. Pa ubijate ga svojim djetinjastim ponašanjem! Mislim, za Boga miloga! Ne možete se ni oko čega složiti! Vi ste poput Jacka Lemmona i Jamesa Gardnera u filmu 'Moji dragi Amerikanci'. „Nije istina! Vidiš da smo se složili da opet tebe trebamo jer ne možemo odlučiti tko je u pravu.“ oglase se istovremeno Razum i Emocije. „To vam je prva pametna u zadnjih tjedan dana, diletanti jedni nesposobni!“ drekne Volja na njih, a Razum i Emocije se malo pokolebaju. „Slušajte, s obzirom na to da sam u potpunosti upućen u vašu dilemu, povlačim se u svoje odaje da donesem odluku. U međuvremenu, nemojte slučajno napraviti kakvu glupost jer ćete gadno nastradati!“
I tako se Volja povukla u svoje odaje, a Razum i Emocije su u međuvremenu otišli na pivu i bacili partiju bele. Jasno, samo je bilo pitanje vremena kad će se opet posvađati. Ovaj put je Razum poludio jer je bio uvjeren da Emocije varaju i baš prije nego što je počela tučnjava, odnekud se pojavila Volja i spriječila kaos. „Pa dobro, vas dvoje, ako se konstantno svađate i očito se ne volite previše, zašto ste onda stalno skupa?“ upita Volja, više kao retoričko pitanje, ali znala je koji odgovor slijedi. „Ne možemo jedno bez drugoga.“ rekoše Razum i Emocije skupa briznuvši u plač od jada i tuge.
Nakon višesatnog tješenja i smirivanja, Volja ih je pozvala u svoje odaje da im iznese svoju odluku. „OK. Prije nego počnemo, moramo obaviti jednu formalnost. Znate i sami da se ni meni to ne da raditi, ali treba sve biti u zapisniku. Dakle, pošto se vas dvoje niste mogli dogovoriti oko toga što će mali Ivan učiniti, zatažili ste arbitražu. Odluka koju ću vam sada izreći je konačna i ne može se više promijeniti. Da li svi prisutni to shvaćaju?“ „Shvaćamo, shvaćamo. Prijeđi na stvar.“ „Pa, ukratko, ovaj put mi niste ostavili puno izbora. Presuđujem u korist Razuma.“ kratko i jasno odgovori Volja. „Molim? Dobro, kakve su to gluposti? Ne može to tako! Ne priznajem odluku! Zahtijevam novu arbitražu!“ ludile su Emocije od bijesa dok se Razum kesio kao hijena i likovao nad svojom pobjedom.
„O daj šuti više! Nisi mi dao da završim s argumentacijom.“ naljutila se Volja i nastavila: „Odluka i nije bila tako teška. Samo sam se upitala što je bolje za malog Ivana i voilá! A što se vas dvoje tiče, također je jednostavno. Vi ste bili, jeste i bit ćete vječni suparnici, a ja ću uvijek biti ovdje da odlučim tko je u pravu. A sad bismo mogli otići na cugu, ja častim.“ završi Volja, a Razum i Emocije ju s oduševljenjem poslušaju.
Post je objavljen 09.05.2005. u 20:01 sati.