Subota je 05. 06. 2004. Jučer smo doputovali u Kurashiki, u kojem se igra prvenstvo. Poslije doručka odlazimo u park ispred hotela. Tu je dvorana u kojoj se igra. Po rasporedu je od 10:00 dječji turnir u gou. Mislio sam kako će to igrati djeca međusobno turnir, ali nije bilo tako. Stigao sam nešto prije 10:00. Već je bilo vrlo živo. Vidim puno male djece u pratnji roditelja. Na stolovima su drvene ploče za igru raznih dimenzija kao 9x9, 13x13 i 19x19. Stižu igrači svjetskog prvenstva, jedan po jedan. Djeca su ih očekivala. Nekako i ja pripadam njima kao dio organizatora.
Svi smo označeni natpisima s imenom i oznakom države kojoj pripadamo. Ja sam ovdje kao predstavnik Europe u tijelu organizacije prvenstva, ali nosim obilježje Hrvatske. Roditelji čitaju te oznake i zamoljavaju igrače da odigraju partiju s djecom. U tome pomažu i domaći članovi organizacije prvenstva. Uključio sam se u igru. Povremeno sam i sam predlagao djeci da igraju samnom.
Maleni igraju vrlo ozbiljno. Imaju sobom pripremljene pločice od tvrdoga papira, na koje mole potpise protivnika nakon partije. Ovo me posebno zanimalo, jer kod kuće radim s osnovnoškolcima Velike Gorice. Htio sam proniknuti u motive ove djece, te i u ono kako i zašto vole go. Žive u nešto drugačijem okruženju od našega. Go je ovdje puno popularnija igra. Za njih je ovo veliki događaj. Igraju s državnim prvacima raznih zemalja svijeta.
Mađu prvim protivnicima mi je bila jedna petogodišnja djevojčica. Igrali smo go na 9x9. Malena sekvence igra korektno i vidi se da je netko uči. Pokušavam kontaktirati s njom, ali kako zna samo japanski, trudim se pokazivanjem prstima, govorom koji ne pripada niti jednom svijetskom jeziku, izrazom lica od osmjeha do zabrinutosti. Gledala me i siguran sam da je nešto i razumjela. Bilo mi je veliko zadovoljstvo igrati s njom. Pali su i tradicionalni nakloni. Pobrala je moj potpis i otišla tražiti drugoga protivnika, ali joj ga je mama već našla.
Slijedeći je bio jedan ozbiljan dječak na 19x19. Tu je već bilo i ‘fighta’. Red je igrati korektno na pobjedu. Vidio sam da u otvaranjima kutova, a donekle i stranice igra korektno, ali kada nastupe komplikacije, tu još nije posebno jak. To mi govori o tome da većina uči teoriju otvaranja.
Poslije ove partije šećem dvoranom i vidim kako jedna djevojčica, nešto iznad deset godina, igra, a uz nju njena prijateljica promatra. Upitah gledateljicu za partiju, što ona i prihvati. Odigrali smo dvije partije. Doznajem da je 5. kyu, pa igramo još jednu partiju sa šest prednosnih kamenova. Teoriju zna i bolje od naših malih u Velikoj Gorici, ali u borbi se to kompenzira. Možda me previše cijeni, pa se ne usudi.
Odigrao sam još jednu s jednim dječakom na 13x13.
Ručak je bio u kutijama. Bile su tri mogućnosti i to japanski, kineski i sanwich. Odlučio sam se za kineski. U kartonskoj kutiji je plastika s pregradama u kojima je hrana. Sve su to male količine, ali ima u šest pregrada, pa se prikupi za solidan obrok. Tu su razne vrste hrane, od koji veći dio jedem prvi puta. Osnova za sve je u najvećoj pregradi, riža. Jedem sa štapićima.
U sklopu hotela u jednoj od najvećih prostorija održava se Godišnji miting IGF (Internacionalne Go Federacije). Prvo je redovni dio promjena sastava vodstva. Automatikom je našem predstavniku, na mjestu jednoga od dopredsjednika, Zoranu Mutabžiji, istekao mandat, pa je izabran novi dopredsjednik, također automatizmom. Predsjedavajući upoznaje delegate, a to smo svi mi u organizaciji i igrači, s promjenama tijekom protekle godine i ističe se od posebnoga značaja primanje u Svjetsku organizaciju športova. Spominje se i potreba pristupa u organizaciju olimpijskih športova. Nakon upravo ostvarenoga koraka bolji su preduvjeti za to. Razmišlja se i o pokretanju grane olimpijskih misaonih športova. Zanimljiva je i mogućnost održavanja pored ljetne i zimske olimpijade i ‘Olimpijada misoanih športova’. Svijet se po malo mijenja.
Odlazim ponovo u dvoranu u parku. Djeca se još uvijek zanimaju igranjem goa. U prostoru prad dvoranom je uređeno mjesto za ceremoniju pijenja čaja. Vrijeme već ističe, pa sam odlučio i to probati. Otići iz Japana, a ne naučiti nešto o tradiciji pijenja čaja, bio bi propust. Nismo to radili na podu već za stolovima. Domaćini su se tako malo prilagodili nama gostima. Za stolom smo četvero. Prvo se svi upoznajemo i domaćin nastoji stvoriti ugodno prijateljsko ozračje. Pridonijeti tome mi nije bio problem. Pred mene, a i ostale, stavlja se keramička šalica u koju se sipa čaj, koji mi izgleda nekako čudno. Bila je to pomalo gusta zelena tekućina. Voditeljica nas obavještava da nemamo puno vremena i da će sve to malo skratiti, pa mi opisuje riječima na engleskom što se radi. Od svih četvero ja sam jedini prvi puta na ceremoniji, pa se svi obraćaju meni. Shvatio sam da je značajno primiti šalicu, koja nema ručke, postavljenu na jednu ruku, a drugom je okretati. Na jednoj njenoj strani je nacrtani simbol, koji nešto znači. Šalicu treba tri puta okrenuti, pa tri puta ispiti po gutljaj čaja. Naklon toga se okrene šalica još za pola kruga, tako da simbol bude okrenut od mene i tada se glasno srčući ispija ostatak čaja. Nije bilo više vremena za objašnjavanja, jer je autobus za odlazak na svečano otvaranje prvenstva već čekao.
Stigli smo do ulaza u Park Tivoli. To me podsjetilo na naš Maksimir, ali je ovdje nakako više dinamike i sadržaja. Ovo je mjesto gdje djeca odlaze s roditeljima na zabavu. Došli smo do građevine u stilu nekog maharadžinog dvorca. Na katu u velikoj dvorani sve je već spremno za svečano otvaranje. Na ulazu dobivam vrlo lijepu oznaku zaduženja na prvenstvu. To je crvena ruža od platna s dodatkom od jednog bijelog i dva crvena traka s opisom zaduženja i mojim imenom na japanskom pismu.
Kreće kulturno umjetnički program, pa domjenak. Tijekom domjenka je predstavljanje sudionika prvenstva. S kolegom iz Rusije izlazim i na svečanu pozornicu. Slijedi predstvaljanje igrača na velikom video zidu i parova prvoga kola prvenstva.
I opet puno meni nove hrane. Trudim se s hashi-štapićima i čini mi se da sam sve vještiji. Na svečanosti je puno domaćih gostiju. Upoznao se uz razgovore na domjenku sa Onom, mladim čovjekom, koji je jedan od najjačih igrača goa grada Kurashiki. Izmjenili smo i e-mail adrese.
Po povratku u hotel Nikola, Dragan i ja ponovo odlazimo u grad na razgledavanje. Ovaj puta skrećemo i u pokoju sporednu uličicu, koje su ovdje pune malih dućana i restoracija. Interneta ‘niti u panju’. Bar za sada.
Stigao sam u hotelsku sobu i naravno u kimonu odlazim na počinak.
Koliko li novih događaja, a da prvenstvo još nije niti počelo. Nastavak slijedi.
Blogerski pozdrav bloger Mladen
Post je objavljen 26.06.2004. u 19:04 sati.