Dotrčim jučer u pekarnicu, a s polica mi se smiju štruce polubijelog, crnog, raženog, kukuruznog, bijelog, miješanog, kalničkog, alpskog, sendviča, mliječnog, graham, sojinog, raznosjemenkastoposutog, francuza...
- Izvoliju!
- Koji je friški?
- Si su friški, gosponček!
- To sam i mislio - pohvalim majstoricu Jalžu.
- I, koji gosponček hočeju?
- Dvopek! Znate ono: trčim svaki čas...
- Joj na! - sažaljivo me pogleda moja pekarica i sagne se ispod pulta. - Dvopek nemamo, ali zemite si ovaj škrlniclek prezli. Sake pol vure jednu žlicu i zutri ste kaj novi.
- Koliko sam dužan?
- Ote z mirom! Kaj bi bili dužni!
- Puno hvala!
- Za lek se ne fali! - namigne mi majstorica.
Jedva sam dotrčao do doma, ali danas više ne trčim. Blažena moja Jalžica! Ne nosi ona zabadava bijelu kutu.