Eto, a.d.i.d.a.s. me inspirirala za pisanje ovog posta... Al razmišljala sam ja o tome i prije... Uglavnom.... Jao, što si stariji, sve više i više shvaćaš da se sve vrti oko glupog novca... Moji roditelji su isto u početku živjeli kao siromašni studenti... Tata trenirao gimnastičare u Partizanu, a mama zarađivala davanjem instrukcija iz matematike... Mučili su se na faxevima i na kraju zasluženo postali diplomirani inženjeri.... Tata strojarstva, i zaposlio se u Luci.... a mama brodogradnje, i sad radi u 3. Maju... Mučili se i na poslu.... posebno mama, koja je s faxa brodogradnje, gdje je bila okružena muškim spolom, dospjela u taj 3. Maj, gdje su također u to vrijeme podcjenjivali žene, govoreći da je brodogradnja, i sve što se nje tiče, " muški posao "... al ona se nije dala.... i s vremenom, malo - pomalo, napredovala na poslu... Plaću redovito dobivaju, i nisu nikad imali problema oko otkaza, iako se ni Luci, a ni 3. Maju nije prognozirala ne znam kako optimistična budućnost... Eto, što se dogodilo Lencu... Nikad nisam razmišljala o tome kako bi bilo da su se recimo tamo zaposlili.... I da su pobrali otkaze, kao što se masi ljudi desilo.... :(
Ne znam.... nisam imala potrebe o tome razmišljati... Uvijek bi dobila sve što sam poželjela.... i moram priznati da su malo razmazili i mene i sestru... Iako je mama uvijek govorila da ne smijemo pretjerivati.... I da mi ne mora kupiti i Skiper, samo zato da Barbi ne bude tužna i sama... Al opet, nismo ni mi bile toliko zahtjevne ( u početku ... )... Zadovoljavale smo se sa nekim starim maminim lutkama i medvjedićima..... i uopće nismo patile za svim onim Barbi kućama, bazenima, brodovima.... uf, šta su sve izmislili... Mislim, kad bi došla kod frendice i vidjela onu ogromnu kuću na 2 kata sa svim onim glupostima unutra, bilo bi wooow.... ja bi to isto! al onda bi došla doma, i vidjela moju improviziranu kućicu za lutkice od jastuka i krpa, i bila bi mi duplo draža od one hrpe plastike.... uh, malo sam skrenula s teme...
Da, kad sam došla u osnovnu... i to negdje 6., 7. razred.... e, onda je moja razmaženost i bahatost dosegla svoj vrhunac.... Zašto bi ja imala obične bilježnice kao i svi drugi, kad mogu ić u Trst, i kupit one lijepe, šarene, na obojana voća, vještice, životinjice... pa one sa nekim posebnim rolicama crnim u koje onako utakneš papire.... Pa šarene kemijskice, pa one korektoriće i fora neka ljepila... i neke kul škarice.... i extra skupu tehničku.... i neke posebne gumice.... i puntice u slatkim kutijicama... i uglavnom, hrpu sranja koja su koštala masu para.... Joj, nikad neću zaboraviti onu jadnu maminu facu kad bi stajala na kasi u glupom Smolarsu, i kad bi joj ona teta prodavačica pročitala račun.... u biti, znala je da mi pola tih stvari uopće neće trebati, al valjda nije imala srca da kaže : " Ne, to ne smiješ! Vrati to nazad! ".... u biti, radila je to na početku, al onda bi ja ( glupa razmažena klinka ) napravila scenu i počela plakat nasred dućana, zato jer ova kemijska ima roze šare u sebi, i jaaako puno se razlikuje od one sa ljubičastim šarama, koju mi je neki dan kupila.... Njah... a što se robe tiče... jao... onda je slijedio onaj uživljeni period, 7. ,8. razred.... Mama, sestra i ja bi došli bi u Trst, u Killah Babe/Miss 60/Energie dućan, ( tata je švrljao okolo, nije mu se dalo trpit naše šopingiranje ) i samo grabile majice, košuljice, trapke... A tamo ovi nabili cijene kao da su ne znam kakve traperice.... Al nas to uopće nije zabrinjavalo.... Mama se nije bunila i uvijek je sve plaćala.... I valjda se u sebi opravdavala sa : " Ma.... Dugo će im trajat, mora da su kvalitetne kad su tako skupe... " ... kao zadnje snobovke smo se ponašale... bljak... kad se sjetim toga.... uf...
U srednjoj sam se primirila malo, al opet.... ma kvragu, krivi su roditelji :) pa da su rekli : " Nemoš dobit i točka!! " , durila bi se par dana i to je to... Točno se sjećam, u 1. razredu dobivala bi mjesečno 100 kn za bon, 300 kn đeparca, 20 kn dnevno za marendu, 700 kn stipendije i još kad bi pitala bi mi dali... I onda bi ja sve to naravno spiskala na neku glupost ( kvragu i sve kemijskice, i čarapice , i sjajila, i svijeće, i majičice.... ), i bunila se kako to nije fer, kako moji frendovi dobivaju puno para, a ja tu kao neka jadnica.... MA UŽAS! Gadim se sama sebi, kad se sjetim kako sam se razmaženo ponašala...
I onda malo odrasteš, i počneš shvaćati i razmišljati na drugi način... Shvatiš da ti je za školu potrebno par običnih bilježnica, tehnička i gumica.... ne fantaziraš sa šarenim, slatkim ali nepotrebnim i nefunkcionalnim glupostima.... Shvatiš da ne moraš biti obučen u markice i ne znam kako skupu robicu , da bi te ljudi cijenili i prihvatili... Shvatiš da je vrijeme da prestaneš tlačit starce da te financiraju, pa se počneš " bost " za nekakve posliće, i sam zaradiš koju kunu... jednostavno, počneš cijeniti neke druge stvari i postaneš zadovoljan sam sa sobom... :)
eto, a.d.i.d.a.s. ... priznajem, bila sam razmaženo derište, za to su slučajno moji dragi roditelji krivi... i da.... žalim siromašne i nemoćne... ali svatko sam kroji svoju sudbinu... tko je mojim starcima pomagao kad su bili mladi, siromašni studenti? nitko.... sami su se izborili za sve ovo što imaju danas, kao što ću se i ja sama izboriti da bi svojoj djeci u budućnosti mogla pružiti sve što im treba... siromašnih i nemoćnih ima jako puno... i uvijek će ih biti... i stvarno ne znam kako bi im ja uspjela pomoći.... hm, kad smisliš neki konstruktivniji prijedlog od " da umjesto 30 majica, u ormaru imaš 10 ", javi, molim te....
Post je objavljen 08.05.2005. u 23:00 sati.