Jutro sivo, tmurno, čak se ni moje vrane nisu udostojile napustiti svoje grane.
Mišljah kako ću današnju nedjelju, posljednju ove godine u Zagrebu, provesti veselo u snimanju kratkog dokumentarca u kojem bi glumci bili moji prijatelji, dakle oni koji su vezani uza ovo moje hoduckanje, pisuckanje i fotografuckanje Lijepom našom, o Lijepoj našoj i Lijepu našu.
Evo kratko sinopsisa.
Pokraj Mosta mladosti u Zagrebu, na desnoj obali Save – tamo gdje cesta vodi prema sajmištu u Jakuševcu, ugašenoj spalionici smeća, ravno na onaj romantični brežuljak smeća, rezervat vrana, galebova, divljih pataka, lisaka i finih debelih štakora – dakle tamo je nekada stajao željezni crveni most. Kad je izgrađen Most mladosti, taj je željezni most izgubio svaki smisao, pa su ga izvukli na obalu. I tamo ga ostavili da da pojede uvijek gladna hrđa. Ispod mosta ne teče čak ni potok, ali zato ima mnoštvo grmlja i drveća. I, ako ćemo pravo, lijepo je prošetati tim mostom, dok šumi granje topola i vrba.
Taj most je scena.
Sad malo muzike.
Davno, davno, u nas je bila popularna pjesma koju su pjevali momci imenom "Duo Kvarner". Zaboravio sam naslov pjesme, ali znam da neki žalosni tip stoji na mostu i čeka svoju dragu. Momak me podsjetio na onog skelara kod kojeg je jedno vrijeme učio sam Gautama Siddharta, hoće reći Buddha, još u doba kad nije bilo supermarketa. Zašto na skelara? Zato što će taj nesretnik stajati na mostu sve dok Ona pokraj njega ne prođe, što je pisac teksta sažeo u jedan nadahnut stih koji glasi: "Kao rijeka koja teče, ti ćeš pokraj mene proć." Mislim da je ritam pjesme tango. Tango valjda zato što tu rijeka malo sporije teče. Uglavnom, On čeka. Mislim da i danas čeka.
Ima u tom čekanju simbolike.
Recimo da je čekao na tom crvenom željeznom mostu. Izgrađen je novi most, stari prebačen na obalu, a on stoji i čeka. U međuvremenu je ostario, mislim da bi danas bio stariji čak i od mene. Njemu nije važno što ispod mosta više ne teče rijeka, On čeka Nju, a ona možda prolazi pokraj njega onim novim mostom. Kojeg on ne vidi od drveća. A i da vidi, sumnjam da bi je prepoznao.
Sad imate scenu, imate glazbu. Treba naći mladića, ali mladića koji jest i nije mladić. Dakle, nekoliko mladića. Ja bih bio najstariji. Branko Jordanić, nešto mlađi. Sule Taba još mlađi. Branko Uvodić, mladić u najboljim pedesetim godinama. Onda Neno Žezlina, klinac od svega 45 godina. Pa Čuča, kojemu je tu negdje između. Onda Anderlon, isto tako. Pa Livio. On je još u vrtiću, sa onih svojih tridesetak godina. Moj sin Amba, ali on ne bi sam čekao, jer nije lud. Pokraj njega bi bila njegova Ivana, da mu vrijeme brže prođe. Zatim, naravno, Dario koji bi se zabavljao programirajući moj kompjutor.
Pjesma teče, umjesto rijeke, lišće šušti, vjetar zavija kao serpentine na cesti prema Senju ili preko Učke.
Momci čekaju, telefoniraju, pitaju naše brojne špijunske službe kad će ona proći, ali nitko ne odgovara. Samo Sanader obećava da će sigurno proći, samo da Carla del Ponte da pozitivno mišljenje. Mesić se ne izjašnjava, on pretpostavlja da će proći, a Šeks sjedi mirno uz bocu mlijeka i nervozno pogledava odakle će Glavaš. Račan već četrdeset godina izgovara onaj prvi stih, a ostali su valjda na dugogodišnjem vikendu.
Ništa se ne događa.
Glazba, lica, granje i neki tip koji sjedi ispod mosta i prikrada se generacijama strpljivih očekivalaca happy endinga.
Koji naravno stiže. Jer, baš kad smo se spremali film završiti, uzaludno očekujući Nju, kano da čekamo Godoa, eto nje. Naše Ptice Trkačice. Naime, njoj se nije dalo na most, jer je potpuno trul i jer je nespretno hodati po onim svega desetak centimetara uskim željeznim nosačima nekad drvenog kolnika.
Osim toga, ona uopće nije imala sastanak s nama na mostu, nego smo se trebali naći u kafiću.
A mi nismo išli u kafić jer je glupi Kemoterapija napisao ovako bedast sinopsis.
I tako prođe nedjelja.
Naravno, predvečer se razvedrilo. Čak se i sunce našlo tamo na Zapadu.
Dario me, kao što se vidi na slici, učio kako da ne gubim živce pokraj neposlušnog kompjutora. Tečaj je održan u Gradskoj kavani.
Potom sam otišao na kavu kod Lalića u njegov kafić. Nedavno sam pisao o Laletu. Tamo sam opalio njega i Tabu. Vidi se kako su mirno pozirali. Znam da mi nećete vjerovati da sam pet minuta namještao mobitel da ih ovakve, pune povjerenja i entuzijazma, ufotam.
Treća slika su bubnjari. Momci koji tako muzikalno udaraju bubnjeva da hoćeš/nećeš, moraš zaplesati. Iza njih su se postrojile majke s djecom i bez djece u nekakvom mirnom protestu. Dok sam slušao kako su bubnjari savršeno ritmički lupali po bubnjevima, poželih i da naši sabornici isto tako lupaju, a ne onako kako ih godinama slušamo.
Posljednja slika su moje vrane. Mame, tate i njihova djeca. Mame i tate sjede na granama, a djeca se igraju tako što uče letjeti. Kad u utorak krenem iz stana prema Šubićevoj, odakle, napokon krećem na jednogodišnje hodanje, kupit ću im mesa.
Nek se raja gavranska naždere.
Post je objavljen 08.05.2005. u 21:00 sati.