Kada bi se ljude moglo opisati trgovinskim rječnikom, jedan bi joj zapis pristajao: oštećena roba. Staklovita struktura koja nije preživjela nasrtaje svakodnevice bez potpunog loma krhke unutrašnjosti. Sobom sama, kao ni drugi, nije znala rukovati.
Hoda mirna ulicom. Pamfleti sutrašnjice služe joj samo za proboj unazad. Grlo zategnuto slabljenjem vlastite nutrine ubija njezinu senzoriku. Umjesto da ponekad primijeti predivan, sunčan dan, boji svoje prozore plavim odsjajima izgubljenog neba.
Ne boji se smrti, samo ju ne želi okusiti; ponekad njezino zemničko bivstovanje ima tako lijep okus savršenog. No prestane li lagati, sve će ih razočarati. Nutrina, rašivena, prelijeva se iz nje i zagasitim bojama ubija nekad sjajnu auru. Smijehom, prhkim poput prvog snijega, sve rjeđe zamagljuje svoje naočale. A danas je vani tako hladno da i arktička stvorenja u zoološkim vrtovima proklinju svoj boravak izvan toplog kaveza.
Otvara vrata i, šapčući stopalima, bježi do slobodnog mjesta na krevetu. Voljeni spava. Pogleda ga, namiriše svježi, nezadimljeni zrak, te nježno odloži svoju odjeću na stolicu namještenu pred ogledalom. Tama je i ne boji se susreta sa svojim odrazom. Zavlači se u krevet kako bi poljupcima nadoknadila neočekivani prekovremeni rad koji im je oteo još jednu večer.
Probuđena satom, nespremna i nenaspavana, izlijeće na ulicu. Kosa joj zakriva lice, i zna da će kolegice primijetiti da se nije civilizirano počešljala. Primijete li da nema ruža ni maskare, znat će da si ne posvećuje pažnju dovoljnu za rad u tajništvu ove važne tvrtke. Zlobna će šefica jamačno opaziti da nije stigla popraviti lak, i samo će prezirno otfrknuti zbog nesavršene manikure objelodanjene poslom i tipkanjem. No, preživjet će.
Poslovni je dan tekao svojimm redovnim tijekom. Između 9 i 12 klijenti su zivkali kao ludi, a nakon stanke za ručak opet je bila najezda na telefon iza 13 sati. Mirno izbjegavajući recepciju okoline, trudila se svakome iskreno reći "Dobar dan, Marijana ovdje, kako Vam mogu pomoći?" Titraji u njezinom glasu njima su se činili kao iskrena brižljivost simpatične djelatnice. Tako, preko telefona, mogla je ostaviti dobar, željeni dojam. No susret s treperavim očima mnoge bi od njih iznenadio ili prepao. U njima je titrao slabašan, drhturav plamen. Zato je fokusirala ekran što je češće mogla, jer je njezina napetost mogla biti uočena u bilo kojem trenutku.
Iznenađujuće brzo obavila je plaćanje osnovnih računa i pristigla kući već oko pola sedam, taman da uhvati dnevnik. Upaljeni televizor uskoro će donijeti prvi od nekoliko dnevnih presjeka. U kuhinji tanjuri, u sudoperu tava i nekoliko vilica. Brza večera za troje ljudi, vjerojatno omlet sa špekom, njegov omiljeni. Je li vani s prijateljima? Je li ovo bilo predjelo za alkoholni izlazak? Kruha nije bilo. Ugljikohidrati su, dakle, izjedeni. Nadala se samo da ih oni ne probavljaju uz višak alkoholnih para, jer takve su je večeri plašile više od drugih alergena. Antihistaminici, naime, tu nisu pomagali.
Spavajući, nije čula da je netko ušao i da je budi poljupcem. Zaspala je u ručniku odmah po izlasku iz kupaonice, i nadošli muškarac iskreno se zabrinuo da će se prehladiti. Poljubio ju je i odnio do kreveta. Tih nekoliko koraka na njegovim rukama njezina su krila rasla i jačala se. Uzvrativši usnama sve riječi koje je željela poslati do njegovog srca, predala se mirnom i nježnom užitku zajedničke hormonalne navale. Nije trebalo dugo, a onda je trebalo još kraće. Nepunih pola sata kasnije on je ponovno spavao snom zadovoljne bebe. Ona, rasanjena i neispunjena, nije imala razlog da zaspi. Povukla se u ostavu i otamo izvukla malu kutiju.
U njoj je čuvala sve. Hrčkovo blago, zalogajnica prošlih vremena, zbornik naplavina njezine dušu i ruku. Prebirala je po svom malenom arhipelagu sjećanja, istinski nezaboravljenih trenutaka. Nekoliko ljetovanja, komadići alkoholnih večeri, fotografije, čudni kamenčići prikupljeni na plaži i pokoja školjka u kojoj more odavno ne stanuje ni mirisom ni jekom. Prstima je napipala okvir slike, Lovrine slike. Njegove su je plave oči probole. Sa slatkih sedamnaest taj ju je morski ptić potpuno zaludio. Kao da se začuo hihot prijateljica, šuštaj ljetne haljine i klapkanje gumenih natikača, dok su se zidovi ostave zatamnili nalik sutonu. Zatim je pao mrak.
Nije vidjela ni čula išta, no zapaljena bol joj je parala obraze i čelo.
Ujutro je izbjegla sobno ogledalo i zaputila se ravno prema kupaonici. Aspirin i analgetici pomoći će. Bolnim je pokretom vratila lijekove te se zaputila do frižidera. Jednom žlicom, zaostalom u pekmezu, prekriva tamni podočni krug. Vidljivost na lijevom oku nije bila dobra. Desno je radilo, ali su rad vidnih receptora ometali šumovi u glavi.
Malo kasnije, pred ogledalom je hrabro istisnula ogromnu količinu tekućeg pudera, usitnila korektor i prekrila plavice na licu. Ona ljubičasta na vratu nestat će pod maramom, no nju ionako nije zaradila udarcem. Lijevo je oko sada bilo otvoreno, ali nije mogla gledati u svjetlo nad ogledalom. Namjestila je šiške tako da pokriju osjetljivo osjetilo. Srećom, modrice opet nisu bile jako uočljive.
Krhkim je korakom hodala ulicom, uživajući u suncu, sakrivena iza velikih naočala. Da je mama znala čemu će služiti, poklonila bi joj još veće. No ipak; nije trebala otvarati kutiju koje se Nikola tako boji. Nikola nije kriv, to je radio alkohol. Njegove su ruke naviknute na nju, zaboravljaju da ne voli grubost, i nisu imale ubojite namjere. Nikola je voli i brine se za njih. Sada se jamačno ubija od posla, i ona ga razumije, a večeras će njih dvoje imati lijepu večeru, pa mu možda bude lakše nakon teškog dana za strojem...
Neki ljudi gledaju filmove. Neki žive u njima.
Post je objavljen 08.05.2005. u 20:00 sati.