Marketing
Sponzorusa
Prije par tjedana me zaplahnuo neki val dobrocudnosti i milosrdja pa sam malo njuskala po internetu ne bi li nasla nesto da usmjerim taj val na dobro mjesto.
Nadjoh Plan, organizaciju za sponzoriranje djece.
"Oho, instant dijete", pomislih ja i brzo poceh ispunjavat formular.
"Odaklen oces da ti bude dijete?", pita mene formular.
"Hmmmm...pa sta ja znam...nek bude Latino", pomislih ja i zaokruzih Latinska Amerika. Ako Bog da, dat ce mi dijete iz neke zemlje osposobljene za turizam pa da mogu otic i obac....recimo, Peru, Bolivija, Ekvador.
Iskreno sam se nadala da mi nece dodijelit nikog iz Paragvaja jer sam se uvjerila na svoje oci kad sam se onomad ilegalno izgubila u istom da tamo nema nicega.
Prosli tjedan otvaram ja postanski sanducic, a kad ono ogromna kuverta, a na njoj pise Plan.
"Oho, dodijelilo mi dite", pomislih ja i raskidah kovertu jednim kung-fu potezom kojeg se ni Bruce Lee ne bi posramio.
Odmah sam rascepusala sve papire i prvo pogledala sliku te pismo o djetetu. Sa slike mi se smjesila mala slatkica. Na nogama je imala japanke. Odma mi se omilila. Stajala je ispred neke potleusice s cacom. Caca je izgledao kao meksicki revolucionar komplet s brkovima, razdrljenom kosuljom, razgazenim kaubojskim cizmama i maramom oko vrata. Dernek!
U pismu je pisalo da mala Rodriguez ima 6 godina (Isukrsta ti, o cemu cu joj pisat? O cemu ljudi razgovaraju sa sestogodisnjacima???? Aaaaargh!!!!), da zivi s cacom seljakom i mamom kucanicom u Boliviji, (Bolivija!!!! Yessssss!!! Dernek! Mogu ih otic obac!!!), da ima brata od 23 godine (Oho! Mozda je zgodan!!!) i da ne voli ucit (Bolje bi joj bilo da otvori knjigu sad kad joj ja pare i poklone saljem, sunce joj kalaisano!).
A sad joj odo napisat jedno pismo.
Post je objavljen 08.05.2005. u 16:55 sati.